Bio sam jednom na predavanju jednog njemačkog povjesničara umjetnosti, koji kaže da je fotografija uvijek i svjedok nekog vremena – ein einzigartiges Zeitdokument. Danas sam slučajno naletio ovu fotografiju, iz vremena dok sam vodio portal hrvati.ch. Fotografija je snimljena koncem 2004. godine, prigodom tzv. «Kuglačkog bala». Za one koji ne znaju, prije je Hrvatski kuglački savez u Švicarskoj (HKSS) okupljao dvadesetak klubova, razvrstane u prvu, drugu i žensku ligu. Bio je to vrlo omiljen sport među gastarbajterima prve generacije, ali i lijepa prigoda za druženje i upoznavanje. Koncem godine bi se najuspješnijima podijelile medalje i pokali, a potom tradicionalno veselje uz glazbu za ples.
Svake godine «bal» se održavao u nekom drugom mjestu (Buchs, Zürich, Aarau…), ako se ne varam, ovo lijepo druženje pripremile su kuglačice ženskog kluba KUNE iz Basela. U fantastičnoj atmosferi jedne drevne pivnice u središtu Basela ugostile su kuglačice i kuglače Ajduka i Vile Velebita iz Schaffhausena, Croatie iz Buchsa i Züricha, Posavine, Panonije, Gorice, Kuna… i drugih klubova.
Neću spominjati imena osoba, da nekoga nepravedno ne izostavim, ali ih poznam gotovo sve – desetak godina sam pratio gotovo sva njihova okupljanja, turnire, fešte, bilježio rezultate i fotografijom pokušao «zaustaviti vrijeme». Kasnije su došli drugi, koji su to radili možda i bolje od mene, ali ovakve fotografije (u mom arhivu je desetak tisuća «kuglačkih» fotografija) zbilja ostaju kao Zeitdokument jednog vremena koje se sigurno nikad više neće vratiti.
Na pitanje novinara HRT-a Nena Kužine, u čemu je vrijednost arhiva hrvati.ch odgovorio sam da je najveća vrijednost tih slika što pružaju jednu autentičnu, nepatvorenu sliku života Hrvata u iseljeništvu, lišenu svakog uljepšavanja i namještanja. Taj «stil» fotografije poticao sam kod svih suradnika portala hrvati.ch i neki su to odlično radili.
Ne znam da li danas postoji HKSS i da li uopće ima aktivnih kuglača. Ova velepošast Covida je ionako preokrenula društveni život. Velik dio ovih ljudi više nije u Švicarskoj, a neki više nisu ni među živima. Ostaje samo ovaj Zeitdokument i poneki stih:
U brijeg su utisnute stope
i ljudi pod njima sahranjeni leže,
krotitelji zemlje i rijeka.
Umrli su kad je posao bio obavljen,
ime im je zaboravljeno.
P.S. Jednog dana, ako doživim mirovinu, svakako ću se potruditi i malo sistematičnije pročešljati moj ogroman foto-arhiv, s više milijuna fotografija. Do tada, povremeno ću objaviti ovakve zanimljivosti na koje naletim. (Ivan Ivić)
