Oružani sukobi, s ciljem rušenja neovisnosti i cjelovitosti Republike Hrvatske, počeli su u travnju 1991., a od kolovoza 1991. ti su sukobi prerasli u izravnu agresiju iz Srbije, kojom se nastojalo učvrstiti i proširiti područje koje su lokalne snage sastavljene od pobunjenih Srba, potpomognutih od JNA, uspjele osvojiti vojnim djelovanjima manjeg intenziteta.
Iako su Hrvati u Švicarskoj pomagali demokratske promjene u Hrvatskoj još 1989. godine, intenzivna informativna borba i akcija skupljanja humanitarne pomoći započela je u jesen 1991. godine. U Schaffhausenu smo dobili dozvolu te smo postavili informativni štand na središnjem gradskom trgu (Fronwagplatz) i tu dijelili informativni materijal o velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku. Na štandu su gosti bili usluženi i hrvatskim specijalitetima.
Budući da nismo imali nikakvog promoidžbenog materijala, na brzinu smo nešto složili, a ja sam rukom ispisao dva plakata (Hilfe für Kroatien), koja smo okačili na štand. Kao pobočne mjere ovog info-štanda dobili smo podršku lokalnih novina i radija, pa je kasnija humanitarna akcija imala veliki uspjeh. Kroz svo vrijeme Domovinskog rata, pa i poslije, Hrvati iz Švicarske su neumorno pomagali ranjenu domovinu. Važno je reći da su se sve hrvatske udruge uključile u te akcije, ali i gotovo svi pojedinci. Pojedinci su čak ustupili svoja vozila za prijevoz robe, a isto su učinile i neke firme iz Schaffhausena, preko svojh radnika Hrvata.
U svakom kantonu bilo je po nekoliko punktova koji su koordinirali te akcije, a osim udruga bile su uključene i katoličke misije. S vremenom smo imali sve jaču medijsku podršku, mi u Schaffhausenu posebno od dnevnog lista Schaffhauser Nachrichten i Radio Munot.
U ovom postu donosim nekoliko fotografija iz Schaffhausena, jer su mi upravo pri ruci, ali opet tvrdim – slične akcije bile su u svim kantonima! Danas mnogi u Hrvatskoj zaboravljaju na doprinos iseljeništva u očuvanju neovisnosti naše domovine, čak su sve glasniji negativni komentari, koji žele umanjiti i relativizirati naše napore i akcije. Vjerojatno su se neke aktivnosti mogle i bolje organizirati, ali mi smo učinili onako kako smo najbolje znali. Nije bilo previše vremena za razmišljanje, neke su se odluke možda donosile stihijski i bez prevelikog planiranja, ali uvijek s plemenitom nakanom.
Važno je na kraju napomenuti da svih ovih godina na području Švicarske nije bilo nekih konfliktnih situacija između naroda bivše Jugoslavije. Nije mi poznat nijedan teži slučaj. Bilo je povremenih navijačkih incidenata ili uvredljivih dobacivanja, ali uglavnom je na tome i ostalo. Razni jugoslavenski klubovi, sportska udruženja, pa i dopunska škola uglavnom su mirnim putem pronašla rješenje mirnog razlaza, po onoj narodnoj – svaka ptica svome jatu leti!
Ukoliko bude interesa, rado ću ovakve fotografije objavljivati i u budućnosti jer u arhivu imam dovoljno ovakvih zabilješki i fotografija. Ovo će možda biti zanimljivo i mlađim generacijama, jer je od tada proteklo više od 30 godina. (II)
