Već više godina nema škole u Gologorici. Razlog je jednostavan – nema djece! Na starijoj slici vidimo da je 1928. godine školu pohađalo 75 učenika. Iako nam ovaj broj djeluje dosta impozantno, treba pojasniti neke činjenice. Kao prvo, tu su i djeca iz Gologoričkog Dola. Te godine je i moj otac krenuo u prvi razred, imao je 7 godina (rođen 1921.). On sjedi u prvom redu, četvrti s desna. Kao drugo, nisu bila sam četiri razreda, kako je to bilo kasnije, već se tu išlo u školu negdje do 14. godine. Na primjer, u zadnjem redu, prvi s lijeva je moj stric Bogdan, rođen 1915. godine. Naravno da nisu svi išli u školu do 14. godine. Jako puno njih je prekinulo školovanje već nakon nekoliko godina, ponajprije zbog posla na zemljoradnji. Dakle, neka realna slika bila bi oko stotinjak djece. Samo od Baroni ih je petero na ovoj slici. Danas kod Baroni nema nikoga živog.
Ovi stariji iz Gologorice mogu sigurno prepoznati puno učenika. Neki njihovi sinovi ili unuci su im vrlo slični. Pretpostavljam da su svi sa slike danas pod zemljom. Moj otac je bio jedan od najmlađih, a on bi danas, da je živ, imao 100 godina.
Na slici vidimo da su svi bosi. Nije to bilo zbog ljetne žege, vidimo da neki nose i jakne. Može biti da su u školi morali biti bosi, da nisu smjeli ulaziti u cipelama, a može biti da su bosi dolazili u školu?
Ova učiteljica lijevo (ova bjonda) je bila opasna. Navodno je bila rodom sa Sicilije. Tukla je i za najmanju sitnicu. Dovoljno je bilo da čuje kako netko govori hrvatskim jezikom i odmah se morao nagnuti preko klupe i ona bi mu dobro isprašila tur. Ova desna je bila puno bolja – tukla je samo one koji su zaslužili! Škola je imala dvije učionice, jednu u prizemlju i jedna na katu. Učiteljice su stanovale u stanu na katu.
Inače, u Gologorici su za vrijeme Austrije dvojica momaka izučila za učitelje (jedan Runko i jedan od Zovići), ali su dolaskom fašista prebjegli u Jugoslaviju.
Druge dvije slike su s početka osamdesetih i tu prepoznajem sve učenike. Tada je školu pohađalo 13 učenika. Ja sam ih fotografirao slučajno jednog prijepodneva, kad sam išao na vlak za popodnevnu nastavu u Pazinu. Učitelj je «drug» Marijan Udovičić iz Cerovlja. Da je bilo malo više pameti u tadašnjoj vlasti, moglo se uložiti nešto novaca u školsku zgradu i ona bi i dalje služila svrsi. Međutim, u bivšoj općini Pazin Gologorica je uvijek tretirana kao «trinaesto prase» i već nekoliko godina kasnije škola je počela propadati i nastava se seli u središte mjesta, u «čentar». Tu se nastava održavala sve do onog dana kad je ponestalo učenika.
U moje vrijeme, početkom sedamdesetih, u četiri razreda nas je bilo od 32 do 40 (ovisno o godini). Učiteljica nam je bila Marija Pintarić, «nigdi gori z Hrvacke».
