Na današnji dan, prije 26 godina, okrenuo sam broj u Americi u namjeri da čestitam Božić mom praujaku Antonu Križmaniću (Anthony Krismanich). Živio je sam, pa sam se iznenadio kad sam s druge strane žice začuo ženski glas. Njegova nećakinja Josephine rekla mi je da je jučer (na Badnjak) umro. Imao je 86 godina, rođen je u Gologorici 26. studenog 1909. godine. U osmrtnici, koju sam kasnije primio, stoji «never married». Za one koji nisu učili engleski – nije bio nikad oženjen.
– Kad je priša fašizam se ni moglo živit, ja san već sa 16 let uša (pobjegao) va Meriku. – pričao mi je kad sam ga posjetio u Americi (Florida) 1990. godine. Bio sam skoro mjesec dana tamo, pa smo imali vremena o svemu pričati. Od njega čovjek nije mogao čuti ružnu riječ.
– Va Trstu san se skri na jenemu brodu ča je plovi za Meriku. Nisan ima kartu, nisan ima ni šoldi za je kupit. Odkuda? Jedan od Rendusi (Rismanjica) mi je pomoga i reka kako ću se imbarkat i da ne smin poć van dok ne pasaju dva dana. Tako je i bilo. Kad san se otkri, već smo bili na širokemu moru. Hitili su me va kuhinju. Tu san guli kumpire i pra posudu do Merike.
Mnogima će to danas zvučati čudno, ali u Americi je ostao neprijavljen gotovo petnaest godina. Da se prijavio, možda bi ga poslali nazad za Europu. Za svo to vrijeme je radio, u početku jako teške poslove. Stanovali su u jednom malom stanu koji su iznajmile dvije sestre iz Gologorice.
– One su bile od Baroni. Znalo nas je bit i do trideset u temu stanu. One i još nike iz Novaki su kuhale i prale za sve nas, a još su delale va hotelu. Nisu nikad iskale nikakovu plaću, mi smo njin vajka ništo platili, ali nisu pitale.
Zaboravio sam kako su se zvale te sestre. Ovi stariji iz Gologorice sigurno znaju. Znam samo da mi je pričao kako je njih bilo petnaestero u oca i matere. Kad u djetinjstvu naučiš dijeliti, onda te to prati čitav život i gledaš kako pomoći ljudima oko sebe, a onda te i «dragi Bog pomore». Kasnije su imale dva hotela na Floridi (Boca Raton). Početkom devedesetih još su bile žive. Zvao bi ih ponekad telefonom, da pita za zdravlje i čestita Božić i Vazam. Ni one se nisu nikad udavale.
Zanat je pekao po njujorškim restoranima. Kasnije si je našao mali stan na Brooklynu. Tu je bilo puno naših i Talijana. Brat Josip oženio je Sicilijanku.
– Najbolji gospodari su bili Židovi. Oni su vajka na vrime davali plaću i imeli su najbolje hotele. Š njimi san vajka vanca (napredovao) za bolje delo. Pokle san ša za Floridu. Tu su bili veći šoldi. Tu su anke bili Židovi.
U rubrici «decedent’s usual occupation» (pokojnikovo uobičajeno zanimanje) stoji – CHEF. Naši bi to preveli kao «šef kuhinje».
– Ima san i do trideset ljudi «pod sobun», prava brigada. Delali smo kako urica. Bilo je čuda gosti Židovi, pa smo imeli dve kuhinje, jenu za meso, jenu za mliko. Ja san zna sve te njihove navadbe, pa su me štimali i dobro plaćali.
Sad bi netko mogao pomisliti da se zarađeni novac trošio na luksuz, putovanja, skupu garderobu, šampanjac, žene…
Ne, živio je vrlo skromno. Naravno da nije živio oskudno, ali nije se razbacivao novcem. Dobro je znao kako mu teško živi majka i obitelj. Pomagao je brata i njegovu obitelj u Americi, a nije zaboravio ni «stari kraj». Redovito je pomagao brojnu rodbinu, posebno u onim teškim poslijeratnim godinama i kasnije kad se potomstvo rapidno povećavalo.
Svake godine za Božić stizale su čestitke i doznake novčane pomoći na više adresa. Ponekad i dva puta godišnje – prije početka školske godine i prije Božića. S godinama su tići napuštali svoja gnijezda pa su nastajale nove obitelji. Sredinom devedesetih, neposredno pred kraj života, imao je na popisu 21 adresu.
Drhtava ruka ispisala je i koncem 1995. godine 21 čestitku i potpisala 21 ček. Kad je sve bilo napravljeno «kako Bog zapovida», zapakirano i poslano, e onda valja malo poći leći. Legneš na krevet pa sanjaš kako u starom kraju mater na Viliju Bojžu (Badnjak) dela fritule. Vani šviče bura, ali nadjačava je «U se vrime godišća». Toplo je uz oganj, ali mati kaže: – Šu Tone, gremo na polnoćku!
Ogrnu se majka Marija crnim vunenim šalom i krene ulicom uzbrdo, iz «dolenjega grada» u crkvu. I trče dječica za njom kroz mrak, pa malo zastanu na ulazu u osvijetljenu crkvu, a mati poziva: – Ajde Tone, ne boj se, vidiš kako je sve lipo, sve svitli!
Kako ne bi krenuo kad te majčica zove? A svjetlo bude sve jače, ljepše, toplije i nekako te ponese, pa poletiš ….
Veli mi rodica da je bio obrijan i začešljan (uvijek je bio pedantan i uredan), s nekim blaženim izrazom lica, ispružen sa svojih «šest i pol stopa» na skromnom krevetu, kad su ga našli na Božić u 2615 Garden Drive, Palm Beach. I još veli da je bilo lijepo vrijeme i jako toplo. Eto, neka i to ostane zabilježeno.
