– Ima li snijega na cesti – priupitah jednog kolegu, ima tome desetak dana – moram za Meiringen, pa ne znam da li preko Berna ili prijevoja?– Puno su brži pajdo ako udariš preko Brünigapassa – veli on meni – ima snijega gori, ali je sve očišćeno. Samo, imaš maglu sve do nekih 1000 meteri.
Čovjek zna. Svaki dan prođe više stotina kilometara i nema sela u Švicarskoj gdje nije zašao svojim kamiončićem. Ja sam ga prozvao «Mačo» jer razvozi cvijeće za jednu veletrgovinu i prepoznaje svaki cvijet, čak i onaj sićušni pored ceste. Sad mu nije sezona, pa često navrati i kod mene. Veli da je kod mene grozna kava, pa odemo u Falken i tamo «polemiziramo». Na povratku obično šutimo.
Elem. Bilo je točno kako je rekao. Sve do Lungerna gusta magla, a kad izađoh iz tunela zaslijepila me bijelina snijega i sunca. Cijela dolina prekrivena gustom maglom, kao da je netko rastegnuo «jorgan», a snježni vrhunci vire kao otoci iz namreškanog mora. U Meiringenu studen i magla.
Radili smo nešto, a popodne je bila planirana stanka, pa rekoh da skočim do Spieza. – Nemoj dolaziti – veli moj prijatel – mi baš krenuli za Meiringen. Ima misa u pet. Nismo cijepljeni, pa idemo tamo jer dolazi malo ljudi.
– Možeš i pješke – kažu mi domaćini – to ti je 200 metara odavde. Odmah poslije onog velikog hotela vidjet ćeš crkvu s desne strane.
Prođoh pored muzeja Scherlocka Holmesa (vidi sliku). Ovaj poznati lik Arthura Conana Doylea, zajedno s profesorom Moriartyjem strmoglavio se u neku guduru. Međutim, Holmes je preživio i iskoristio priliku da inscenira vlastitu smrt i kasnije ulovi neuspješnog revolveraša Morana. Ovu scenu iz romana mještani ovog turističkog mjesta dobro su marketinški iskoristili, a iz zahvalnosti su ovom fiktivnom liku podigli čak i muzej.
Atmosfera kao u Holmesovima filmovima, gusta magla, kroz koju se jedva probija svjetlost ulične rasvjete. Ciča zima. Snijeg škripi pod nogama. Odjednom, pjesma nadjača škripanje snijega, podignem glavu i vidim osvijetljene prozore drevne kamene crkve.
Unutra dvadesetak duša pjeva «Padaj s neba roso sveta». Čuo sam i kvalitetnijih izvedbi, ali ova je imala neku svoju draž. Topla crkva, u «termometarskom» i duhovnom smislu. Odmah se čovjek osjeća nekako bolje, a i ugodno je čuti naš lijepi hrvatski jezik i u ovom zavučenom mjestu.
Misa k’o misa, nema se tu što pisati. Valja samo dodati da sv. Nikola nije zaboravio ni ove mališane, ali budući da je to ipak daleko, poslao je čokolade po misionaru. Još veli fra Gojko kako je don Tonči Matulić dao dobar intervju Glasu Koncila, vezano i uz ovu pandemiju, te da je on napravio 300 kopija. Uzeo sam kopiju, pročitao i slažem se. Ni ja ne bih bolje napisao.
– Ča ti je Zapad! – uskliknuo bi jedan moj kumpar iz Gologorice da je bio s nama na večeri – vatra pucketa, a ti kroz staklenu stijenu gledaš kako se alpski vrhovi sjaje na mjesečini. Jedna druga narodna mudrost iz mog kraja kaže ovako: – Ono ča si u lipom proživi, to ti nijedan ne more ukrast!
Neka tako bude.
————————————
P.S. Meiringen obiluje turističkim atrakcijama. Tu je kanjon rijeke Aare, Reichenbach vodopadi, do kojih se može doći pješice ili uspinjačom. Blizu je i Rosenlaui glečer te poznato skijalište Hasliberg. O alpskim vrhovima ne treba ni govoriti. Ako niste baš neki skijaši, ove prirodne atrakcije daleko su ljepše na proljeće. Meringue, poznata slastica od šećera i bjelanjaka, dobila je ime po ovom mjestu. Obično se stavlja kao «baza» za kesten-pire.
