Velim ja danas ženi da skočimo do grada i prošetamo kroz Stahlgiesserei.
– E jesi našao kuda ćemo šetati – veli ona – kroz ljevaonicu čelika, po ovom lijepom proljetnom danu?
– Ta bivša čeličana ti je novi dio grada Schaffhausena. Tu nastaje novo naselje, na mjestu nekadašnje «Werk I».
Georg Fischer AG (GF) je nekad bio metalurški gigant. Tisuće metalaca ljevalo je tone i tone čelika i vreloj masi davalo nove, praktične forme. U ljevaonici je radilo i više stotina Hrvata.
Johann Conrad Fischer postavio je temelje današnjem poduzeću Georg Fischer AG 1802. godine, kada je kupio mlin u Schaffhausenu, koji je preuredio u ljevaonicu. Po tom nekadašnjem mlinu, ovaj dio grada se zove Mühlental. Naslijedili su ga njegov sin George i unuk George II, koji je 1861. koncernu dao ime «Georg Fischer Schaffhausen» i uveo prvi zaštitni znak: stiliziranu ribu sa slovima GF.
Na mjestu nekadašnje čeličane sada niče novo naselje. Gradit će se 442 stana, veliki poslovni prostori, škola i park. Veliki dijelovi radionice željezare i sustava dizalica bit će integrirani u tu novu stambenu četvrt. Objekt je u švicarskom popisu zaštite kulturnih dobara klasificiran kao «kulturno dobro od nacionalnog značaja». Spomenik kulture razvija se kao «živo mjesto koje će nositi društveno opredjeljenje Georg Fischer AG u budućnost».
Kad sam prije 32 godine došao u Schaffhausen stanovao sam u neposrednoj blizini i svaki se dan biciklom kroz Mühlental spuštao do «banofa». Bio sam fasciniran tim industrijskim gigantom i poznavao sam puno naših radnika koji su radili u čeličani, a i sam sam dobro poznavao firmu, jer sam radio na izradi fotografija i grafičkom oblikovanju njihovih kataloga, brošura, plakata i ostalih tiskanica.
Godine 1992. probao sam naslikati jednu sliku koja bi na jedan alegorijski način predstavljala težak rad naših «gastarbajtera» u ljevaonici. Taj sam crtež objavio 2000. godine, kad sam grafički uređivao «Društvene obavijesti», list Hrvatske kulturne zajednice. Lijevo gore na crežu vidi se tadašnja čeličana (Mühlental), a na desnoj strani sam probao dočarati scenu iz ljevaonice. I neispisani list papira (života), trnova kruna, kao i vino i kruh imaju neku svoju simboliku. Pokojnom Žarku Dolinaru se ova slika jako svidjela. Neki dan je kod mene u birou bio jedan švicarski povjesničar umjetnosti, s kojim redovito surađujem u opremanju kataloga i monografija. Pokazao sam mu neke stare crteže, pa i ovaj. Iznenadio me svojim komentarom. Nije bio negativan.
Stahlgiesserei će Hrvatima u Schaffhausenu ostati u sjećanju po još jednom događaju. Godine 1997., kad je već prestala s radom većina pogona, u prostorima ljevaonice organizirali smo veliki koncert. U tadašnjem Misijskom vijeću (Hrvatska katolička misija Frauenfeld / Schaffhausen), kojemu sam ja tada bio na čelu, odlučili smo skupiti neka sredstva za humanitarnu pomoć domovini. Nikola Ivanković, nekad i sam zaposlenik GF, predložio je da koncert napravimo u bivšoj ljevaonici. Odmah smo podržali tu originalnu ideju. Pozvali smo Danijelu Martinović i Petra Grašu, tada najveće «zvijezde na hrvatskom estradnom nebu». Ja sam izradio i umnožio letke, a fra Anti Perkoviću je uspjelo ubaciti reklamu na HRT (uz pomoć urednice Branke Šeparović). Koncert je bio pun pogodak. Okupilo se preko 1000 ljudi, iz cijele Švicarske i susjedne Njemačke. «Bijela tama», grupa domaćih rockera, koje je predvodio Zlatko Janušić, nastupili su su kao predgrupa. Njihov nastup je bio fantastičan. Danas nema više tako dobre hrvatske grupe u Švicarskoj.
Uz već spomenutog Nikolu, koji je nazaslužniji za ovaj veliki događaj, moram spomenuti i legendarnog Milu Bušljetu. On je, kao vrhunski tehničar, ostao zaposlen u ljevaonici i nakon prekida rada, brinući o objektima i postrojenjima. Njegova je ideja bila da Danijelu i Grašu transportira šinama do pozornice, iznad glava publike, u jednom čeličnom koritu (Mulde) kojeg bi podigao pomoću dizalice. Njima se ta ideja nije svidjela. Prisjetio sam se toga danas kad sam vidio da su tu konstrukciju i ogromnu čeličnu kuku (vidi sliku) zadržali kao atrakciju u ovom novom naselju. Ta je kuka, vidljiva i na mom crtežu, koji je nastao prije ravno 30 godina!
Ispijajući danas kavu u novootvorenom kafiću jednog mog poznanika, na početku te «industrijske aleje», sa sjetom sam gledao čelične konstrukcije, koje ostaju kao spomenik jednog vremena, muke, znoja, ali i veselja i radosti. Možda će ovo nekoga zanimati, a možda i neće. Ja sam zapisao onako kako je bilo i kako sam najbolje znao, s namjerom da bar nešto ostane sačuvano.
U brijeg su utisnute stope,
i ljudi pod njima sahranjeni leže,
krotitelji zemlje i rijeka.
Umrli su kad je posao bio obavljen.
Ime im je zaboravljeno.
