Donosim nekoliko starih slika iz mog rodnog kraja, jer želim napisati par riječi o istarskim kravama i volovima. Danas se puno toga krivo tumači, a sve s ciljem stvaranja neke fame o vrlo razvijenoj i posebnoj istarskoj gastronomiji. Nedavno je Matija Babić napisao odličan članak o podvali s raznim «jelima od tartufa», tartufatama, uljima s tartufima itd.. Svakako pročitajte. Slična podvala radi se s tzv. «tradicionalnim istarskim jelima od boškarina». Tu padaju naivni turisti, oni iz inozemstva, ali i oni s kontinenta. – Joj, znaš kaj, jeli smo Tagliatu od boškarina na posteljici od rikule, moraš to probati, to je meni tak fajn! – čuo sam prije par tjedana na jednoj terasi. Odmah mi se digla kosa na glavi, ovih par sijedih vlasi što je još ostalo.
Kao prvo, boškarin je potpuno krivi naziv. Boškarin je vlastito ime nekog vola. Kao što se ljudi zovu Pero, Luka ili Ivan, tako su naši stari prije davali imena volovima: Boškarin, Sarežin, Kaparin, Jelen, Sivo ili Galjardo. Doduše, Boškarin je bilo nekako najčešće. Dakle, radi se o istarskom govedu, a ne o boškarinu. Nadalje, ne nudi se jelo vola (što bi bilo analogno tom novom nazivu), već se nudi govedina, teletina ili junetina. U većini slučajeva to meso uopće NIJE IZ ISTRE. Uglavnom je to negdje iz UVOZA, a u najboljem slučaju negdje sa sjevera Hrvatske.
Za sebe mogu reći da sam Istranin «nulte kategorije», jer su svi moji pre, pre, pre, preci s očeve i majčine strane rođeni u Istri, ali ja nikad u životu nisam jeo «carpaccio od boškarina» ili «tagliatu od boškarina na posteljici od rikule». Dakle, to nisu «tradicionalna istarska jela». Jela na kojima smo se mi «zgojili» su mineštra, jota (s kiselim kupusom ili kiselom repom), broskve i vrzote, radić s krumpirima, pažul na salatu, palenta itd… Istra je bila siromašan kraj i kuhinja je bila siromašna (za razliku od recimo Slavonije). Upravo je to «siromaštvo» istarske kuhinje njeno bogatstvo. Daleko je zdravije pojesti tanjur jote ili mineštre nego tagliatu sumnjivog porijekla. Danas su ljudi dobili par eura od turizma, pa izmišljaju razne kerfeke. Dobro su govorili naši stari – lahko je kad se opiju vinom, to će pasat, puno je huje kad se opiju kruhom!
Za vrijeme mog djetinjstva se turizam tek počeo razvijati i nisu se rušili «rekordi noćenja», tj. na poluotoku je bilo znatno manje turista – a znatno više stoke! Da je tada netko govorio o «jelima od boškarina», to bi još moglo proći, ali danas ne. Spomenut ću samo primjer Gologorice. Svega nekoliko obitelji nije držalo krave, svi drugi su imali po pet, šest grla u štali, neki i do petnaest. Danas se na prste jedne ruke mogu izbrojiti oni koji još drže krave («u gradu i na kampanji»).
Pričao mi je jesenas Keksi kako je u njegovo vrijeme kolona goveda, na povratku s večernje paše, znala biti «od Stepena do Lokve». To je, brat bratu, nešto oko jednog kilometra!
Budući da je naša kuća «na placu», mene je svakog jutra budilo lupanje praznih kanti za mlijeko. Još prije prvih pijetlova dolazio bi «mlikar» kamionom i pokupio jutarnju mužnju. Skupilo bi se tridesetak «individualnih poljoprivrednika», ali i onih koji bi potom odlazili u jutarnju smjenu u Ciglanu, Pazinku, Istraplastiku… Svatko s 20, 30 ili 50 litara mlijeka. Danas, zapravo već dugo, ne dolazi mlikar u Gologoricu.
Da se vratimo na slike. Na jednoj slici vidimo kako Dodo (nadam se da se neće naljutiti) čuva krave «na Krugu». Slika ima četrdesetak godina. Ja sam tada intenzivno bilježio «život na selu». Ovi moji iz Gologorice odmah će primjetiti da je sve nekako čistije, da nije zaraslo kao danas. Vide se i vinogradi va Dielu i Prniku. Vide se veliki «dubi» pod Krug. Tamo je zemlja pjeskovita i kamenita (Stiene), a za velikih kiša stvori se i mali potočić, koji tim hrastovima daje dovoljno vode. Potočić dalje nestaje «pod Blešovo» i dalje u Dol. Dub je stara hrvatska riječ za hrast. Po dubovima su ime dobili i Dubrovnik, Dubrava, ali i Dubrova kod Labina.
Na drugoj slici se vidi prekrasan vol od Trslavići. Snimio sam ga iz našeg vrta, iza kuće. Mirno pase na Karletovom (po bivšem vlasniku Carlu de Franceschi). Ništa ne djeluje tako umirujuće kao zvono krava ujutro ili pred večer. Vol na nogama ima spone, pa mu ne treba čuvara. Mi smo koristili staru hrvatsku riječ «spone», a ovi kasniji doseljenici u Istru talijanizam «pašture».
Ispod livade vide se Šantelićeve «Stiene», s voćkama (imali su dvije velike trešnje, cipake, mmmm), a tu su bile i dvije stare masline. Mi smo koristili staru riječ «ulike», jer daju ulje, a ne maslo. Maslo je ruska riječ za ulje. Za vrijeme mog odrastanja, to su bile jedine dvije ulike u našoj župi. Od tih ulika rezale su se grančice za Cvjetnicu, koju smo mi zvali Uličnica.Vjerojatno ih je davno prije bilo i više, jer se nedaleko nalazi lokalitet «Pod Ulj», što nedvojbeno svjedoči o tome. Danas se nekoliko entuzijasta opet bavi tim plemenitiom poslom i proizvode ulje vrhunske kvalitete, o čemu svjedoče i brojne medalje.
Sjećam se kad su počeli pristizati prvi traktori u naše mjesto. Tad su počeli nestajati i volovi. Teško je bilo hraniti traktor i volove. Oranje i vuču natovarenog «voza» preuzeli su traktori. Nestankom volova nestali su i kolari. Kod nas je zadnji kolar bio Josip (Pepi) Salamun, o kojem sam početkom osamdesetih objavio mali članak u Glasu Istre. On je vjerojatno izgradio i «voz» koji se vidi na sljedećoj fotografiji, moj tata s volovima u Gologrčkom Dolu, negdje poslije II. sv. rata.
Valjalo bi za kraj reći i ovo. Kod nas su ljudi držali uglavnom krupnu stoku, krave i volove, pokojeg konja i nešto magaraca. Rijetko tko je držao ovce. Koze nitko. Kažu da ih je bilo prije, a u modu su se vratile pojavom IDS-a, posebno nakon što se stranački vođa slikao s kozom, kako je vodi za povodac.
I još treba reći da u našem kraju nije bilo kradljivaca stoke, ali ljudi spominju kako su prije, između dva velika rata, dolazili lopovi s Poreštine. Jednostavno bi noću odveli stoku iz štale i sutradan prodali mesaru, negdje u Poreču ili Rovinju. I sama imena mjesta govore o toj raboti: Ladrovići, Žbandaj, Varvari…
P.S. Ovaj će post zanimati ponajprije ljude iz mog kraja. Tu sam nadrobio svašta, ali nedavno mi je grupa momaka iz Gologorice rekla da vole pročitati moje postove. To pišem zbog njih. Možda će im biti na korist. Još bih im poručio: Jedite više mineštre, a manje steakove s tartufima. Jedite više jote, a manje ćevapčiće i pizze. Ako vam mama skuha vrzotu, znači da vam želi dobro, ne gurajte tanjur od sebe. Nemojte jesti «carpaccio od boškarina» u istom «restoranu» u kojem nude i pedeset vrsta sladoleda. Dobit ćete proljev (u najboljem slučaju). Kad vam dođu gosti nemojte rezati pršut i «čajnu», već im ponudite smokve, krušve, čerišnje ili narežite angurije. Pršut se jede samo o Vazmu, krizmi, pričesti i vjenčanju. Kolu i energetske napitke nikad, a vino u umjerenim kolčinama – ne više od jednog litra dnevno!
