Alen Vitasović je pjevao: – Oštarije su mi zaprli… ali za Franza Webera bi sve oštarije od Cerovlja do Gračišća mogle biti otvorene i dan i noć, njegovom suhom grlu to više ne može pomoći. On je svoje popio.
Kažu ljudi da je bio negdje iz Slovenije, prema Mariboru, da je bio austrijskog porijekla. I još kažu da je u Istri ostao poslije velikog rata, kao isluženi vojnik neke poražene vojske. Pričao je da je izučeni tesar, a ljudi su govorili da je bio dobar majstor, ali lijen. Dane je provodio u skitnji i obilasku gostionica.
U Gologoricu je dolazio često, a redovito bi svraćao i kod nas doma. Nas je uvijek bila puna kuća i znao je da je uvijek netko doma i da može dobiti tanjur maneštre, čašu vina i par cigareta. Po zimi se mogao bar malo ugrijati uz šporet.
– Ćete finit kako Franz! – plašile bi mame djecu kad bi donosili doma loše ocjene.
Zadnji put sam ga vidio negdje sredinom devedesetih, kad sam već bio u bijelom svijetu. Pričali smo poput neka dva putnika čiji se putovi uskoro razilaze. Sjećao se kako sam ga u mladosti pokušao crtati i fotografirati. Dao sam mu neki sitniš, a zahvalio mi je na tečnom njemačkom. Rekao je da smo ja i on – svjetski ljudi!
Eto, ja znam toliko. Ako netko zna nešto više, neka napiše u komentaru.
