Po uzoru na onaj Matanićev film «Blagajnica hoće ići na more», ja bih ovih nekoliko fotografija mogao nazvati «dijaspora hoće ići u planine».
Matanićeva gorka i ironična socijalna satira govori o blagajnici s periferije Zagreba, koja mašta o tome kako će svoju kćer odvesti na more. Na kraju ipak njih dvije završe na moru, na nekoj jadnoj plaži s prekrasnim pogledom na rafineriju.
Tek pristigli u «alpsku zemlju», početkom devedesetih, i mi smo se htjeli vinuti u visine. Nekako nam se Säntis učinio najpogodniji za našu prvu avanturu. Kao prvo, sa svojih 2500 metara to je najbliža «ozbiljna» planina Schaffhausenu. Kao drugo, čak i autom možete doći na zavidnu visinu, preko 1300 metara nadmorske visine.
Poput čeških turista, koji u šlapama krenu osvajati Biokovo, tako smo i mi u tenisicama i majicama kratkog rukava krenuli u ovu tešku ekspediciju. Naravno da smo odustali već nakon prvih par stotina metara. Međutim, za razliku od čeških turista, mi smo imali i plan B.
Pronašli smo mali potočić i pogodno mjesto u hladovini, u neposrednoj blizini našeg «baznog logora». Ta blizina omogućavala nam je da bez nekih većih napora prebacimo kotao za kotlovinu, roštilj, karton piva i ostale napitke, mali frižider i dovoljno hrane.
Poput surovih planinskih vukova i mi smo označili naš «revier». Postavili smo hrvatsku trobojnicu na jednu jelu i tako planinarima u prolazu dali do znanja da je ovaj kutak «osvojen». Odustali smo od planirane akcije da zastavu stavimo na neki osvojeni vrh.
– Dobro da je ovaj potočić tu. – kaže moj prika.
– Da, možemo tu staviti pivo hladiti. – nadodam ja.
– Ma ne samo to, nego možemo poslije dobro oprati mastan kotao i roštilj. – odgovori on.
– E jesi brate izašao iz Juge, ali Juga iz tebe nije. – pomislim u sebi. Ja sam u glavi imao drukčije slike; kristalne vrhunce, sjenovite klance, bistre planinske potoke, a moj prika čisto praktične razloge.
Kako to obično biva, kad se «nakrkamo» vratine, «krmenadli», bratvuršta i ostalih delicija, onda žene bace na grill par šnita tikvica i patlidžana – «jer to je zdravo!».
Kao što se vidi na slici, tu je i moja foto-torba, koju sam uvijek šlepao sa sobom. Šteta da nisam fotografirao i sve te đakonije, ali prije trideset godina nismo znali da će Zuckerberg napraviti «fejs», da ljudi mogu objavljivati što su taj dan jeli.
Zov planina nije jenjavao. Kad se sve malo sleglo odlučili smo ipak osvojiti Säntis. Doduše, uz pomoć žičare, koja vodi točno do vrha. Naš je «trud» bio nagrađen prekrasnim pogledom.
Zbog svog položaja Säntis je planina koja se može vidjeti izdaleka. Na primjer, u Schwarzwaldu postoje kuće koje se zovu Säntisblick. Tako i pogled s vrha ništa ne ometa, pa se može vidjeti šest zemalja: Švicarsku, Njemačku, Austriju, Lihtenštajn, Francusku i Italiju.
*********
Kad sam pisao «Bewerbung» za posao, u rubrici «hobby» naveo sam: planinarenje!


