Prošao je i sv. Nikola, barem kalendarski. U ovom dijelu godine, hrvatske katoličke misije u Švicarskoj slave spomen na jednoga od najomiljenijih svetaca, zaštitnika djece, mladeži i pomoraca. Nikolinjska slavlja već su održana u nekim misijama prošle subote i nedjelje, a negdje će se to obilježiti koncem ovog tjedna. Kako su ta slavlja izgledala nekad? Pokušat ću opisati u nekoliko riječi. Prije svega, prije su ta slavlja bila daleko masovnija, tj. bolje posjećena. Ne mogu govoriti kako je bilo prije devedesetih, ali budući da sam od početka devedesetih bio aktivni sudionik tih događanja, mogu reći da je ipak bilo malo više živosti nego danas. Moja opažanja odnose se samo na našu misiju, preciznije na kanton Schaffhausen. Crkvena dvorana je tih godina bila preuska za sve zainteresirane, pa smo uvijek tražili neke alternative po gradu. U početku je to bila dvorana u Feuerthalenu, kasnije i u Thayngenu, Stettenu, Neuhausenu… U međuvremenu smo nekoliko puta feštu pripremali i u dvorani crkve Sv. Petra, da bi onda opet selili negdje drugdje. Za razliku od današnjih proslava, uvijek smo se trudili angažirati neke glazbenike za plesnu zabavu, poslije podjele darova. Ako je glazba bila plaćena, onda smo i naplaćivali simboličnu ulaznicu od 5 franaka, naravno, samo za odrasle. Prodajom ulaznica u načelu se moglo «pokriti» glazbu, a utržak od prodaje hrane i pića redovito bismo slali u dobrotvorne svrhe.
Početkom dvedesetih imali smo čak dvije tamburaške skupine. Bilo je nekih trzavica između misije i folklornog društva «Fala», pa su se formirale dvije skupine; jedna koju je vodio Zdenko Majnarić (u ime misije) te druga koju je predvodio Anđelko Krčmar, član «Fale». Iako se navode i drugi razlozi, glavni razlog je možda ipak bio u novcu. Falaši su htjeli imati svoju zasebnu blagajnu, za svoje potrebe (instrumenti, nošnje…), a mišljenje misionara je bilo da blagajnom (zajedničkom) treba raspolagati misija. Zato je misija (tada smo spadali pod misiju Zürich) čak i kupila neka glazbala i nošnje. Dugo godina, dok sam i ja bio predsjednik vijeća, vuklo se to pitanje – čije su nošnje i tambure? Rivalstvo tih tamburaških skupina još bi se moglo nadopuniti onom narodnom – jedno dvorište, a dva pivca!
Na ovom mjestu neka mi bude dopuštena jedna mala digresija. Schaffhausen je dugo godina bio «Hochburg» tamburaške glazbe u Švicarskoj. Uvijek smo imali vrhunske tamburaše, djelomično zahvaljujući i podneblju iz kojeg su došle prve skupine gastarbajtera. U Schaffhausenu je bilo jako puno Slavonaca (Požega) i Zagoraca (Stubica) i oni su ljubav prema toj vrsti glazbe donijeli sa sobom. Dio spomenutih «misijskih» glazbala posudili smo i Tomi Tušeku, koji je u Zürichu formirao tamburašku sekciju pri HKUD S. S. Kranjčević, a iz te sekcije su kasnije niknuli i popularni TS Alkari. Naravno da je Tomo sve to uredno vratio.
Bilo kako bilo, za veće proslave nastupale bi obje skupine, kao što se to vidi na nekoliko fotografija u prilogu. Početkom devedesetih smo feštali u dvorani u Feurthalenu i dvorana je bila lijepo popunjena. Osim tamburaša imali smo i glazbu za ples, a valja spomenuti i sadržajem bogat program učenika dopunske škole, koji su pripremile Nada Kulaš i Antonija Babić. Mislim da su 1992. i 1993. održana nabolja slavlja, svakako u prilog tome ide i činjenica da je tada na području našeg kantona bilo i dosta izbjeglica. Neki se i vide na ovim fotografijama.
Donosim i nekoliko fotografija s konca devedesetih, kad smo nekoliko godina nikolinjska slavlja održavali u crkvenoj dvorani. I tu se može primjetiti da je dvorana lijepo popunjena.
Za one koji ovo budu čitali, a nisu iz Švicarske, navesti ću par pojedinosti kako su izgledale te fešte. Započeli bi svetom misom, obično u 16 sati, subotom. Po završetku mise slijedio bi program učenika dopunske škole. Ponekad je taj program održan u crkvi, neposredno nakon mise. Prije svega zbog bolje koncentracije i pažnje publike i potrebne tišine. U dvorani je bila buka i galama te zveckanje čaša i pribora za jelo. Ako bi program bio u dvorani, trudili smo se da za to vrijeme ne serviramo jelo i piće. Nekih godina smo imali nastupe i malih folkloraša iz društva «Fala».
Uslijedila bi podjela darova okupljenoj djeci. Darove je kupovalo misijsko vijeće iz svoje blagajne. Sveti Nikola bi uz pomoć «Krampusa» donio vreće s darovima na pozornicu i onda bi djeca pojedinačno dolazila po svoj poklon, a ovi najmanji u naručju majke ili bake. Bilo je i djece kojima je bradati svetac izgledao jako opasno, a bilo je i onih koji su čak hrabro rekli nekoliko riječi u mikrofon. Potom «općenarodno veselje» uz glazbu za ples i ukusna jela i pića.
Ja sam osobno u više navrata organizirao neke «natjecateljske» igre (za stare i mlade) i mogu reći da su te igre bile jako dobro primljene. Jedne godine, mislim da je to bila 1998., sam čak pripremio jedan kviz sa šaljivim pitanjima (na dvije stranice A4) za koji sam pripremio i nagrade. Ljudi su to sa zanimanjem ispunjavali i nestrpljivo čekali rezultate i proglašenje pobjednika. Na nekoliko slika se vidi kako se ispunjavaju listići, čak i u «backstage», pokrajnjoj prostoriji u kojoj bi redovito večerali muzičari i osoblje. Kad spominjem glazbenike, na slici se vidi Tomo Tušek, koji je te godine sa svojom skupinom napravio odličan štimung.
Što se jelo na tim feštama? Najpopularnije su bile pljeskavice ili ćevapčići, a kod djece su bile omiljene hrenovke u pecivu (hot dog). Ovdje moram spomenuti da smo mi u Schaffhausenu uvijek imali najbolje pljeskavice (ili ćevapčiće). Ovo ne spominjem bez veze. Bio sam na stotinama proslava diljem Švicarske, u svakom kantonu, a kako volim papati, svugdje sam probao ta jela. To nikad nije bilo ni blizu našim «specijalitetima». Mi smo imali ogromnu sreću da je jedan naš član, imenom Ivan Lucić, školovani mesar, radio u jednoj velikoj mesnici. On bi izabrao najkvalitetnije meso i pripremio najbolju smjesu, s najboljim začinima. Moji sugrađani, koji pamte, mogu to potvrditi. Ako bi kojim slučajem ostao koji kilogram te smjese, mi bi se otimali tko će to otkupiti (po nabavnoj cijeni). Kad ste to držali u frižideru, mirisao vam je frižider danima. Kasnije smo počeli nuditi i gulaš i neka druga jela, ali pljeskavice i ćevapčići su ipak bili tipični za dvedesete, razdoblje o kojem ovdje pišem. Ne smijemo zaboraviti ni vrijedne domaćice, koje su svaku takvu feštu obogatile barem s desetak različitih vrsta kolača.
Fešte bi završavale oko 22 sata. Bilo je i onih «upornih», koji bi ostali i duže, ali mi bi počeli slagati stolice i stolove i to je bio znak za «fajrunt». Ako bi ostalo nešto hrane i kolača, onda bi mi iz misijskog vijeća malo sjeli, popili, pojeli i malo se proveselili, ako glazbenici nisu spremili baš sve instrumente.
Eto tako je to bilo tada. Možda će to nekome biti zanimljivo pročitati. Nije bilo ni bolje ni lošije nego danas. Bilo je, jednostavno rečeno – drukčije. Struktura stanovništa u dijaspori se mijenja i danas je život drukčiji. Početkom devedesetih darove su primali oni koji su danas inženjeri, liječnici, advokati, kuhari, mehaničari… Oni imaju svoje društvo, svoje prijatelje s kojima su odrastali. Njima ovakve fešte više ne znače puno. Njihovi roditelji nisu imali drugu alternativu, okupljanja sa sunarodnjacima za većinu su bila jedina prigoda za opuštanje i zabavu.
Za kraj, pada mi na pamet jedna anegdota iz tog vremena. Kad bi sve prošlo, obično nedjeljom poslije mise, «dobavljačima» bi se poravnali računi (moram reći da su to često oni «šenkali» ili bi mi platili jednu jako «atraktivnu» cijenu). Obično bi to radili blagajnik/ca i ja. Kad sam navečer vozio doma, pita mene sinčić: – A što si dao novac onom stričeku?
– Paaaa, on nam je pripremio meso za pljeskavice i ćevape, za onu feštu prošle subote.
– A zašto si mu baš ti dao, zašto nije netko drugi?
– Paaaa – tražio sam neki najednostavniji odgovor – ja sam predsjednik.
– Aha, a nije više Stipe Mesić?!?
