Bijasmo u petak predvečer u Stein am Rhein-u. Blizu je to, na puškomet od Schaffhausena. After work coffee na terasi restorana «Wasserfels». Ne bih ja, ali kaže Tomislav da se već može sjediti vani na suncu. Teško je nagovoriti žabu da u vodu skoči. On je tu nekad radio najduže špagete na svijetu i ušao u Guinnessovu knjigu rekorda, ali i u vodeća tijela savezne udruge gastronoma. Uvijek parkira tik do restorana, a moja žena je parkirala kod Hexenturm (toranj vještica) – svaka ptica svome jatu leti! Za sve ima lijeka, pa su građani ovog drevnog grada uzeli svetoga Jurja za zaštitnika, a njegov lik, kako ubija «aždaju», krasi i gradski grb. Eto.
Još su stari Rimljani na ovom tlu podigli utvrdu i kontrolirali most preko Rajne (za vrijeme «našeg» Dioklecijana), a nekoliko srednjovjekovnih građevina podignuto je na rimskim temeljima. Rimski naziv mjesta pao je u zaborav i mjesto se prvi put spominje kao grad 1267. godine. U to vrijeme samostan spomenutog sv. Jurja bio je zemljišni i tržišni gospodar grada.
Brojne zbirke svjedoče o bogatoj prošlosti. Ovo znam «iz prve ruke» jer sam u više navrata surađivao s muzejima i zakladama ovog grada. Raskošna riznica u gotičkoj vijećnici čuva pravo blago. Među inim eksponatima tu je i veliki srebrni pokal, poklon sina ovog grada. Napravio čovjek bogatu diplomatsku karijeru na osmanskom dvoru u Istanbulu, u službi Habsburgovaca. Građane ove «perle na Rajni» možemo usporediti s renesansnim Dubrovčanima; vrhunski zlatari, vješti diplomati i uspješni trgovci.
Oslikana pročelja kuća, drvene kuće, erkeri te uske uličice turistički su potencijal ovog grada. U adventu se grad pretvara u sajam, odnosno «grad bajki». To su valjda kopirali od Zagreba 🙂
Sunce se polako gubilo na horizontu. Protiv hladnoće ne pomaže ni topli espresso. Moja je ideja bila da ne krenemo odmah prema Hexenturmu, već na drugu stranu, prema mostu.
– Lagana šetnja je zdrava! – bio je moj argument – a za frtalj sata imat ćemo prekrasan zalazak sunca.
I bi tako. Posljednje zrake sunca obasjavale su gradić, a mirnoj rijeci podarile purpurni sjaj. Magla polako navlači veo na rijeku i grad. Eh, da je veliki Matoš živ (boravio je nekad u Švicarskoj) – kakav bi to bio Notturno!
