Ja sam u «Kunsthaus» u Zürichu prvi put ušao 1990. godine. Kad sam ugledao ogromnu sliku Franza Gertscha, odmah sam i ja poželio tako slikati. To je obično reakcija nas koji dolazimo sa sela. Nešto kao, znaš li svirati klavir? Pa čuj, nisam još probao.
E tako sam i ja pokušao biti mali Franz. Franz Gertsch je bio švicarski slikar i grafičar. Stekao je međunarodnu slavu svojim hiperrealističnim portretima velikog formata. Gertsch je stvorio bogat opus slika i grafika koje se približavaju stvarnosti na vrlo poseban način. Za njega stvarnost ne znači samo slikarski, već i konceptualni izazov.
Za mene je stvarnost tada predstavljala neki drugi izazov. Živjeli smo u jednom skučenom stančiću, ali su nam «zemljaci» svesrdno pomogli (tu ne mislim samo na Hrvate). Čim nam je susjeda pronašla veći stan, bacio sam se i ja na veće formate. Ovaj je akvarel nastao početkom 1991. godine. Do sada nije nigdje bio izložen jer moja žena nije bila zadovoljna: – Bogtedragipomoga, izgledam k’o da će krupa iz mene! Krupa je tuča ili grad, to sam i ja tada naučio.
Danas, 32 godine kasnije, slučajno smo kod pospremanja naletili opet na ovo i čak nam se pomalo i sviđa. Snizili smo kriterije. Oće to s godinama. Naravno da nije ni blizu Franzu Gertschu, ali je bar neki pokušaj.
Bio netko zadovoljan slikom ili ne, slika uvijek ostaje kao svjedok nekog vremena. Ein Zeitdokument. Budući da ove tekstove povremeno koristim kao neki dnevnik prohujalih dana, probat ću opisati malo ta vremena. Većinu to vjerojatno neće zanimati, ali neka ostane zapisano. Možda će jednoga dana to čitati moja djeca ili djeca njihove djece.
Ove maslinasto-zelene fotelje dobili smo gratis. Jedan je Švicarac stavio oglas na ploču u Migros (trgovački lanac) da poklanja fotelje, ali da se za transport moramo pobrinuti sami. Tako smo mi opremili naš prvi stan. Jedan mi je «lega», susjed, organizirao kombi iz tiskare gdje je radio, a jedan drugi (tada izbjeglica) pomogao da ih iznesemo na četvrti kat. Ovaj potonji se kasnije vratio u svoju Posavinu i tamo ostavio svoj mladi život na prvoj crti. Švicarac (učitelj) koji mi je dao fotelje, kasnije je bio u komisiji kad smo primali državljanstvo.
Ovu jeans-jaknu moja je žena kupila u Rimu, na studentskom hodočašću, krajem osamdesetih. Ne paše baš uz ovu trenirku, ali ja sam inzistirao, jer i Gertschov model nosi jeans (vidi sliku u komentaru). Trenirka je inače iz Vilan-a (vjerojatno 19.90 franaka!) i malo je «komotnija», idealno za mladu trudnicu. Sat je Casio, iz Interdiscounta, vjerujem da ni on nije bio skuplji od 19.90, ali služio je svrsi. U tim godinama nismo gledali na luksuz, već na praktičnost. Nosili smo jeftine satove, jeftinu odjeću, jeftine cipele i sjedili na isluženim foteljama, ali osmijeh nam nikad nije silazio s lica.
