Ovo je moje razmišljanje, ali ne morate se složiti sa mnom. U Švicarskoj nisu svi krajevi jednako razvijeni. Negdje se zarađuje više, negdje manje. Lakše je živjeti i raditi (a i unosnije) u nekom razvijenijem kantonu, nego negdje «gdje je Bog rekao laku noć». Na primjer, da je posao sobarice u nekom alpskom hotelu u Wallisu dobro plaćen, ljudi bi ostali tamo, ali znam ih puno koji su napustili taj kraj i došli u neka razvijena središta, npr. Basel, Zürich, Bern, Luzern, Zug, ili čak Ženevu (ako govore francuski). Nadalje, u tako nekim «izoliranim» krajevima nema ni neke jake organizirane hrvatske udružbe, gdje bi čovjek mogao zadovoljiti neke svoje društvene potrebe. U većim centrima, s jakom koncentracijom Hrvata, postoje brojne mogućnosti nekog organiziranog druženja, bavljenja sportom ili nekim drugim aktivnostima. Tu su i katoličke misije, hrvatska nastava i druge pogodnosti. Ukratko, lakše je «biti Hrvat» u Zürichu nego u Saas Fee-u ili npr. u Schönengrundu.
Naravno da ima pojedinaca ili obitelji koje su se fantastično snašle u nekom kraju kraju koji, statistički gledano, možda i nije optimalan za neki prosperitet, ali su našle neke mogućnosti i ostvarile idealan život.
Bijah u nedjelju s nekim društvom u Appenzellu, pa smo «planinarili» blizu Schönengrunda. U tom nekom «trokutu» Flawila, Wattwila i dalje Appenzella na istoku natisnulo se više manjih mjesta (npr. Waldstatt, spomenuti Schönengrund, Hundwil…), gdje je nekad živjelo jako puno naših ljudi. I oni su, kao spomenute sobarice u Wallisu, to koristili kao «odskočnu dasku» za neka bolja mjesta. Ako ne baš Zürich ili St. Gallen (koji im je najbliži veći grad), onda barem Herisau, Gossau ili Uzwil, a na koncu i Wil. Ta su mjesta ipak bliže autoputu i pružaju daleko veće mogućnosti pri odabiru posla. Jer, u Schönengrundu su radili mahom na poljoprivredi. Bilo je doduše neke male industrije i tamo, ali jako malo. Još prije dolaska «naših», tu je cvijetala tekstilna industrija. Ta grana treba puno (ženske) radne snage i zato niče redovito u pasivnim područjima.
Zato su naši mahom nalazili posao na poljoprivrednim imanjima (Bauernhof) ili prehrambenoj industriji, a žene sve više u novoj grani privrede – turizmu i ugostiteljstvu. Nije bilo nijednog brdskog hotela koji nije imao pola personala iz bivše Juge. Prvi «pasošari» dolazili su početkom šezdesetih, ili kako precizno kaže narodni guslar:
Na tisuću devete stotine i šezdeset i druge godine,
vijest puče svuda k’o iz topa, ljude traži zapadna Europa…
Posebno je u ovaj kraj došlo jako puno radnika iz Srbije (u Gossau i Herisau ima jako puno tzv. «Vlaha»), ali i jako puno ljudi s Kosova. Nedavno sam pričao s dva brata. Albanci katolici, radili su teške poslove, kao sezonci u poljoprivredi. Imali su sreće da su došli kod jednog dobrog «gazde», koji ih je tretirao kao normalne radnike. Neki drugi nisu imali tu sreću. Nakon isteka 5 sezona stjecali bi pravo na godišnju dozvolu («B-viza») i mahom su tražili bolji posao. I oni su kasnije krenuli u urbana središta. Jedan od braće bio je kasnije uspješan kao građevinar (zapošljavao uglavnom svoje zemljake) i danas živi u velebnoj kući blizu Bodenskog jezera. Do svojih sinova na prvom i drugom katu vozi se liftom. U podzemnoj garaži je parkirano pet skupih limuzina. A sve je počelo u smrdljivoj štali u Schönengrundu.
U tom spomenutom «trokutu» i danas djeluje desetak restorana koji nude «Balkan-Platte», pljeskavice i ćevapčiće, a ovi malo otmjeniji i «karađorđevu šniclu» (oni imaju i stolnjake!). Kaže narod da ih je prije «demokratskih promjena» bilo znatno više. Razišli se narodi, dobar dio preselio u gradove, a i sveprisutni kebab je odigrao određenu ulogu u smanjenju «Yugo» restorana.
Kako volim papati, dobar dio tih restorana sam i «testirao». Tu su bili «punktovi» gdje je jedan moj poznanik ostavljao letke s reklamom za svoje usluge, jer je radio isključivo s «našim ljudima». Nakon obilnog ručka, on bi «počastio gazdu» i zamolio ga da njegove letke metne na šank – neka se nađe, ako netko sluuuučajno treba!
Neke sam posjećivao s djecom kad bi se vraćali s planine Säntis ili kad bi išli na rafting na rijeku Thur. Nakon planinskog zraka, uvijek bi dobro sjeli masni ćevapi. Krajem devedesetih koštali su 9.- franaka, uključujući i «Fladenbrot», tj. masnu lepinju. Kasnije se otvorio Mc Donald’s u Wilu. Tu bi se sušili kad bi se prevrnuli na brzacima kod Schwarzenbacha.
Ima i nekoliko restorana koji su ostali vjerni «Balkanküche» i solidno posluju. Puno naših ljudi tu proslavlja krizmu, krštenje ili vjenčanje. Mada, mora se reći i ovo, većinu restorana drže Albanci. Vrlo su uspješni, ali redovito «se prodaju» kao Talijani. Imena restorana obično su «Piazza», «Venezia», «Bella Italia» i slično. Da ih nazovu «Shkëndija» ili «Skenderbeg» rijetko bi koji Švicarac ušao unutra.
Nekoliko «Yugo-restorana» je redovito imalo «živu muziku». Često je tu bilo premalo sluha, a previše rakije i čežnje za rodnim krajem. Tuče su bile redovite. Jedan mi je ugostitelj pričao kako je nakon gostovanja Mehe Puzića ostao bez čaša. Nakon pjesme «Moj brate u tuđini» sve su završile na podu. Jedan pjevač iz Züricha mi je još prije dvadeset godina ispričao ovu priču:
– Bio je to jedan romski sastav u kojem sam ja svirao bubnjeve i pjevao. Dobili smo stalnu “gažu” u restoranu u Schönengrundu kod Herisau. U tom sam poslu već bio iskusan, s repertoarom kakav je tražio mješoviti sastav publike. Bilo je tu ljudi iz svih krajeva bivše Juge, no ponajviše Srba. Jednom je jedan Srbin naručio neku srpsku nacionalnu pjesmu koju zbilja nisam znao, da sam znao otpjevao bi je, imao sam tada jedan drugačiji odnos prema poslu, pjevao sam ono što se tražilo i plaćalo. No, kako ovu pjesmu nisam znao, nastala je neugodna situacija iz koje sam se izvukao bijegom kroz prozor WC-a. Vratio sam se tek par dana kasnije po moje stvari. Tako je završio moj prvi angažman u Švicarskoj. Bilo je to u ranim osamdesetim.
Ove sam se priče sjetio i u nedjelju, kad smo prolazili pored planinarskog putokaza koji je pokazivao u dolinu, prema Schönengrundu. Naravno da sam je odmah ispričao družini, a i neke druge, jer ja kad počnem ne znam za predah, a za svako selo bih mogao ispričati bar po jednu.
– Ne davi ljude više tim glupostima. Napravi pauzu! – prekinuo me poznati glas – jer došli smo planinariti, a ne slušati tvoje litanije.
– E je ti jako planinarenje. Na 1000 metara smo, sredina veljače, a nema ni «s» od snijega.
Nije ni Švicarska ono što je nekad bila. Nema snijega, nema više Mehe Puzića, nema razbijenih čaša, nema masnih ćevapa u «Adleru». Samo ovaj suh, hladan vjetar s istoka (ovdje ga zovu «Bise»). Ne bih vam baš preporučio da dolazite ovamo o ovo doba godine. Ovdje je priroda lijepa u proljeće, ljeto, pa čak i u jesen. Zimi, ako nema snijega, ovi pitomi brežuljci djeluju pomalo tužno. K tome treba dodati i ovo, u najzabačenijim selima ima dosta napuštenih kuća. Mlađarija bježi u grad. Stare drvene kuće ne pružaju dovoljan «luksuz». Sve to skupa djeluje pomalo melankonično, poput Pete simfonije velikog Gustava Mahlera. Ljeti je ipak veselije.
Nadrobio sam tu puno toga. Kako brzo blebećem, još brže i pišem. Kome se čita neka čita. Možda će jednog dana to nekome biti zanimljivo.
Riječi su samo zrak, pa tako i ove. Ali kaže jedna poslovica, zrak postaje vjetar, a vjetar tjera brodove na plovidbu.
————–
P.S. Nas je hladan vjetar potjerao u jedan topli restoran talijanskog naziva, albanskog gran cuoco, a cameriera je govorila «našim jezikom».
