– Što će mi te daščurine tu na balkonu, to ću ja baciti. – veli mi žena u subotu.
– More, more, samo onda letiš i ti preko – bio sam odlučan – i da znaš, to nisu daščurine, to je povijest!
Ove «daščurine» imaju skoro trideset godina. Plod je to skice mog brata, a ručne izvedbe mog susjeda. Designed and assembled in Gologorica. Susjed Vito cijeli je radni vijek proveo na ciglani u Cerovlju. Nije mirovao ni kada ga je ljuta bolest prikovala za kolica. Sjedio bi ispred kuće i skromnim alatom izrađivao kuhače, žlice, viljuške ali i drške za motike ili lopate. Ukratko, sve ono što je čovjeku na selu potrebno, a danas je teško naći u «dobroj kvaliteti». Skladištenja nije bilo. Tko god bi zastao i popričao, a kuća je na putu, taj je kući mogao ponijeti neku kuhaču ili pladanj. Lijepa riječ bila je dovoljna plaća. Od njega nitko nije nikad čuo ružnu riječ. Ja sam ovaj stolac dobio za jednu čokoladu iz Migrosa.
Samo ponekad bi izradio ovakve složenije «projekte». Najčešće bi mu skicu dao moj brat, jer on je mogao složiti svakakve kerefeke («Nanke vrah se ne bi zmisli ča se on zmisli»). Ovaj se stolac sklopi i rasklopi jednim potezom. I ja ga držim sklopljenog na balkonu. Prije je imao bolje mjesto, ali moja žena smatra da «ne paše» uz ostali namještaj. Ona smatra da je jeftini namještaj iz Ikee bolji od narodnih rukotvorina (i umotvorina). Ima takvih ljudi.
Strpljivi Vito je to vještim rukama izdjeljao, zakucao čavlima i malo zagladio rašpom. Bez letrike.
Stolac sam često koristio kao «accessories» u mojim slikama. Ovdje objavljujem par privatnih slika. Na jednoj dečki sjede na stolcu, a na drugoj «ćer lupi kumpire». Stolac je inače postao «slavan» kroz onu moju sliku Hrvatice s trobojnicom. Tako ovaj stolac «made in Gologorica» i dalje živi, iako Vito već dugo ne sjedi pred kućom. Ta je slika jedna od najkopiranijih slika u Hrvata.
Mene kad žena potjera na balkon, ja uzmem drvene olovke i komad papira, pa malo vježbam. Svaki potez olovkom vraća neke uspomene. To je dobra vježba za istrošeni mozak i «da ne zgubin ruku». Uhvati me neki dan prijatelj kako rišem na balkonu.
– Majke ti mile, ovo još traje? – upitao je pomalo u čudu.
– Ovo?!?! – upitam ja u još većem čudu – pa čovječje Božji, kako to možeš uopće pitati! Pa to ti je javor «z prisunca». Ovo je raslo u Gologorici. To ni atomska bomba ne može uništiti. Ni Merikani ni Rusi!
