Po meni je Istarski razvod jedan od najvažnijh dokumenata iz hrvatske povijesti. Ovaj pravni dokument govori o razgraničenju teritorija između posjeda akvilejskog patrijarha, goričko-pazinskog grofa i Mletačke Republike. Mi iz Gologorice ponosni smo da je izvornik na hrvatskom jeziku glagoljicom pisao pop Mikula iz Gologorice.Kako piše i u samom dokumentu pisala su ga tri pisara: jedan koji je vodio zapisnik na latinskom, drugi na njemačkom, a treći na hrvatskom jeziku (»jednoga latinskoga a drugoga nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj orijinal pisat«).
U Kršanskom prijepisu iz 16. stoljeća spominje se 1325. godina, međutim stariji istraživači datirali su Razvod u 1275. godinu.
Dakle, prije gotovo 750 godina pisali smo svojim pismom, na našem jeziku, o našoj zemlji i našim međama. Ukratko, bili smo svoji na svome!
Davne 1975. godine slavila se 700. godišnjica tog prevažnog dokumenta i brojne hrvatske kulturne institucije obilježile su taj događaj. Karavana vodećih hrvatskih intelektualaca te je godine stigla i do Gologorice. Tu su otkrili spomen ploču našem «začinjavcu».
– Mislili smo da će to biti rutinsko otkrivanje ploče u jednom malom istarskom selu, ali dočekao nas je veličanstven prizor, mnoštvo naroda okupilo se na središnjem trgu, a mladići i djevojke u narodnim nošnjama dočekali su nas rakijom, vinom, pršutom i sirom. – zabilježio je jedan od sudionika u jednom tjedniku i nastavio – slijedio je bogat kulturni program koji nas je oduševio originalnošću i raznovrsnošću.
Budući da sam i sam bio dio toga (s recitacijom Mate Balote), sjećam se svih detalja. Središnja točka programa, kojeg je pripremila moja mama, svakako je bilo skazanje o tom srednjovjekovnom dokumentu i pisaru, a slijedile su glazbene točke, recitacije i neizostavni istarski ples – balun. Moja sestra Marija pročitala je nekoliko fragmenata Razvoda na našem lijepom hrvatskom, čakavskom jeziku. Svi su bili odjeveni u narodne nošnje. Mislim da je folklor tada vodio g. Benazić.
Na slici koju prilažem vidi se mali dio sudionika. Slika je snimljena u kasnim popodnevnim satima s prozora autobusa koji je bio parkiran «na placu» i koji je čekao sudionike, kojima se baš i nije žurilo nazad. Da mi je pokojna mama živa sad bih mogao točno navesti tko je donirao pršute, a tko vino, tko je dao kobasice i sir, a tko rakiju. Znaju to sigurno i ovi stariji Gologrčani. Ja znam samo jedno – nitko nije otišao gladan, žedan ili tužan!
Ona bi mogla nabrojati i sve ugledne goste. Navest ću samo neke. Skroz lijevo, u šeširu, je prof. dr. Andre Mohorovičić, tada glavni tajnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Tu je i Katica Ivanišević (s torbicom u ruci), bivša rektorica Sveučilišta u Rijeci i kasnija predsjednica Županijskog doma Hrvatskog državnog sabora. Čovjek koji drži bukaletu u ruci je književnik Mirko Božić, koji je također bio član HAZU, ali i intendant HNK te potpredsjednik Sabora.
Kakvi su bili odjeci tog gostovanja i «priredbe»? Brojne su novine izvjestile o tome, a moja mama je ostala u kontaktu s brojnim sudionicima. S akademikom Mohorovičićem je imala bogatu korespondenciju i uspjela je isposlovati jednu biblioteku, sa solidnim brojem knjiga i pripadajućim policama. Te su knjige bile smještene u «čentru», ali su se s godinama «razletile» kojekuda, a definitivno je sve nestalo preseljenjem škole u te prostorije.
