Kad sam bio mlad nekoliko sam puta izlagao u Hrvatskoj (o tome drugom zgodom). Kad sam došao u Švicarsku izlagao sam samo dva puta i to vrlo skromno, u dvorani crkve sv. Petra u Schaffhausenu. Bile su to jednodnevne izložbe. Prva je bila negdje na jesen 1993. godine. Budući da je bila promocija jedne knjige posložili smo samo stolice, a stolove poredali pored zida. Na te stolove sam poslagao moje slike. Već smo tada imali dvoje djece i naš je obiteljski život izgledao ovako: od ponedjeljka do petka sam radio ja, a vikendom žena. To znači da sam ja vikendom morao čuvati djecu. Nedjeljom u 17.30 bi se našli na misi. Zato na slici ja držim sina Fredija na «izložbi».
U zgradi gdje smo prije stanovali moja je žena bila kućepazitelj (Hauswart). Tih je godina bilo viška stanova na tržištu, bar u Schaffhausenu, pa je u našoj zgradi znalo biti više praznih stanova. Nekoliko godina sam te stanove koristio kao atelje, pa sam «krajem prošlog stoljeća», preciznije za Božić 1998. pripremio moju drugu izložbu. Tu sam izložbu postavio «stručno», jer su u međuvremenu, nakon renoviranja, postavljene šine na stropu dvorane. Slike sam postavio ujutro, da u njima mogu «uživati» i Švicarci, koji su misu slavili prijepodne. Navečer je bila izložba za naše. Izložio sam dvadesetak slika, od kojih je najviše bilo akvarela. Uokvirio sam ih u jednostavne aluminijske okvire koje sam dobio besplatno od jedne firme za koju smo radili neku prezentaciju. Okviri su bili matirani nekom groznom crvenom bojom, ali unatoč tome prodao sam većinu slika, osim onih koje sam zadržao za sebe. Tada sam prvi put izložio i poznatu «Hrvaticu», za koju bez lažne skromnosti mogu reći da je postala jedna od najpopularnijih i najkopiranijih hrvatskih slika.
Inače, veliku pomoć pružio mi je tada kum Mijo. Večer prije izložbe, u jednom praznom stanu, uokvirili smo sve slike. On me je i fotografirao na kraju posla. Imao sam tada neki panoramski fotoaparat, s rotirajućim objektivom, koji nije dozvoljavao korištenje bljeskalice. Zato moja šinjora drži jednu «bauštelsku» lampu koja daje dovoljno svjetla za slike. Kao što pokazuje njen odraz na balkonskim vratima, ona je to uradila vrlo stručno. Time je dala nemjerljiv doprinos kulturnom životu Hrvata u Schaffhausenu. Kumu Miji sam se odužio slikom (ulje na platnu) koja se vidi u prvom planu. Tih godina smo se svi oduševljavali slikama poznatog splitskog (i svjetskog) slikara Zvonimira Mihanovića, pa sam i ja u tom stilu pokušao naslikati nekoliko slika, posebno nakon što smo se bili skućili u Umagu.
Reakcije na izložbu su bile jako dobre, čak su i mediji to popratili. Tadašnji voditelj župe sv. Petra bio je dr. Jean-Louis Stoffel. On je bio oduševljen izložbom. Bilo je to osvježenje i obogaćenje i za njegove župljane Švicarce. Zamolio me da napravim neku dekoraciju za proslavu prve pričesti u proljeće. Neka pobočna tema te vjeronaučne godine je bila priča o ribi duginih boja (Regenbogenfisch) čije ljuske nisu samo vrlo šarene, već su neke čak i sjajne, što je čini najljepšom od svih riba. Međutim, ona je i tašta i ne želi dati ništa od svog bogatstva. To je čini vrlo usamljenom. Tek kada svoju ljusku podijeli s drugim ribama, otkriva svoju pravu sreću. Napravio sam jednu kompjutorsku ilustraciju. Tada sam radio u jednoj agenciji u Zürichu i zamolio sam jedan studio u susjedstvu da mi ju «isplotaju». Učinili su to besplatno, iako je tada to bilo jako skupo (prije skoro 25 godina). Radi se ipak o desetak kvadrata. Jedan kolega mi je besplatno dao lagane ploče (Schaumstoffplatten) na koje sam zalijepio postojeći «artwork». Napravio sam dvije odvojene ploče, radi lakšeg transporta, a montirali smo ih u crkvi. Kum Mijo ih je tranportirao u svom Ford Galaxy. Ostatke ploča, koji su ostali nakon izrezivanja, iskoristio sam za spajanje dva dijela. Sliku smo montirali na ogromi sivi zid iza oltara i svojim bojama je ova ilustracija baš lijepo osvježila inače dosta tmurnu i monotonu crkvu. Montirali smo u subotu, večer prije proslave pričesti, a najviše je bio oduševljen Jean-Louis, jer se bojao da neću na vrijeme to obaviti.
Kad je pitao za troškove, rekao sam mu da je to poklon nas Hrvata. Bio je oduševljen i u znak zahvalnosti pozvao je nas nekoliko na zajednički izlet sa članovima župnog vijeća. Vozili smo se brodom rijekom Rajnom i zajednički večerali. Pozvao me da se uključim u njihovo župno vijeće, a kasnije sam bio i član Sinode za Kanton Schaffhausen. Nije da se hvalim, ali od tog datuma je nekako započela suradnja i «suživot» švicarskih i hrvatskih vjernika u Schaffhausenu. Do tada smo mi bili tretirani kao «trinaesto prase». Budući da sam bio predsjednik Misijskog vijeća naše Hrvatske katoličke misije, mjesto u župnom vijeću sam kasnije prepustio drugima.
Eto, tako je to bilo. Zapisao sam ovo da ne ode u zaborav. Dosta sam tu toga nadrobio, ali možda će nekoga zanimati.
