Nepoznat Netko donio je jesen u Sjevernu sobu – pisao je Krleža u svojoj Jesenjoj pjesmi. Nama je u Gologoricu jesen donosio Silvano, na malome tovariću, od Valeti, preko Baroni i Rismanjice. Nedjeljom, malo prije podneva, istovario bi dvije vreće pune maruni (kestenje), zavezao tovarića za stablo i sjeo na mali zidić na placu. Čekao bi da puk izađe iz crkve i onda bi nudio «mericu» sirovih ili kuhanih maruna. Ta mjera je bila mali metalni lončić u koji je, po mojoj procjeni, moglo stati oko pola kilograma.
Koliko me pamćenje služi, nudio je kuhane kestene. Oni pečeni davno bi se ohladili na dugom putu kroz staze i bogaze našeg brdovitog kraja. Ako bi nešto ostalo od «lemuzine», pobožne bi žene s par merica razveselile svoje ukućane. One još pobožnije morale bi se vraćati od kuće, jer bi obično sve davale za spas duša svojih najbližih. Dok sam ja ministrirao, znao sam otprilike koliko koja «doprinosi za crkvene potrebe» jer sam pažljivo promatrao kad bi razmatale rupčić u kojem su čuvale svoju skromnu ušteđevinu. U to vrijeme žene u Gologorici nisu imale kreditnih kartica.
Elem, Silvano i ja smo kasnije u Pazinu dijelili školske klupe. Jedne se jeseni skupilo nas nekoliko pa smo sami krenuli, opremljeni platnenim torbama, put Valeti. Silvano mi je objasnio turu i kad smo ugledali crkvicu Svetoga Jurja, znao sam da smo blizu. Cijeli dan smo skupljali ove plemenite plodove. «Zlatna» šuma od Valeti prema Šegari bogato nas je nagradila, kao što je stajalo u našoj početnici: «Ove lijepe darove jesen nam je dala, draga naša jeseni velika ti hvala!».
Tu sliku jesenskog sunca, koje se probija u gustu požutjelu šumu neću nikada zaboraviti. Kad smo izašli iz šume i banuli na krčevine i široke livade nismo se mogli nagledati ljepote. Osunčani pitomi vinogradi, zlatna brda i livade, sjenovite šume pune gljiva. Tko nije šetao ovim krajem, ne zna ča je prava Istra.
Malo smo se okrijepili i odmorili u kući Valetovih prije povratlka u Gologoricu.
– Ki je od vas Ivić? – upitao je njegov otac. Ja sam ustao, a on mi je dao jednu jutenu vrećicu s dodatnih desetak kilograma. Dolazio je u Gračišće kod mog oca, koji je tamo radio u «mjenjačnici brašna», a i povrh toga su se «štimali», jer su Ivići po starini iz tog kraja.
Pokušao sam jednom nacrtati tu «scenu» prodaje kestena na placu, ali nije mi išlo od ruke. Danas je moja kći donijela prve marune iz grada, pa me nešto «štrecnulo» i izvukao sam iz mape ovaj crtež koji dijelim sada ovdje s vama. Nije mi danas važno ni to što je perspektiva kriva, ni to što je «prodavač predimenzioniran», ni što sve to izgleda nekako naivno. Važnije mi je da netko sazna kako je to bilo prije, posebno ovi mlađi. U našem mjestu nije bilo «butige». Ponekad bi došli ribari iz Poreča ili Rovinja, s megafonom na krovu stojadina, a subotom mesar Benčić (meso se obično jelo samo nedjeljom) te ponekad i butigar Luciano iz Cerovlja. Zato nam je i ovaj mali trgovac kestenima puno značio. Kad bolje razmislim, mi iz Gologorice imamo kakav-takav crtež. Oni iz Cerovlja i Gračišća nemaju nikakav! Eto, bar smo u tome mi napredniji od njih!
Neki danas neće prepoznati ovu vizuru «centra grada» jer je Vitetova kuća manja, a ispred kuće su i stabla kestena. Kroz mjesto je vodio zemljani put, nasipan s nešto «batude», koju je svaka obilnija kiša nosila u «dolenji grad». Ulica je bila popločana («škarpa») samo ispred «faroža» (župna kuća >> Pfarrhof).
Svake se subote, ali i nedjelje ujutro, čistila ulica i plac, svatko ispred svoje kuće, kako Bog zapovida. Na crtežu se vidi jasna linija koja dijeli put i plac. Nekome ta linija nije važna, ali meni je. Do linije sam svake nedjelje pometao ja, a preko linije pokojni Vito. Za to vrijeme teta Marija je pripremala crkvu za nedjeljnu misu.
Eto, tako je to bilo. A pokojni Zvane bi rekao – aku lažen ja, ne laže slika!
