Neki sam dan bio u Labinu, bilo je lijepo vrijeme. Dan kasnije u Rovinju, padala je kiša. Ne znam da li samo zbog kiše, ali Rovinj mi se učinio tako tmuran i oduran. Nisam u Rovinju pronašao ni gram nekog istarskog «štiha». Pamtim ga prije četrdeset ili trideset godina. Tad je to još bio simpatičan gradić. Ima već nekoliko godina kako ponavljam mojoj braći: – Za desetak godina u Istri će Istranin morati moliti nekog «belosvetskog», europskog lopova i mafijaša da se okupa u vlastitom moru.
Sav prljavi novac sa Zapada (a bome i Istoka) slijeva se na poluotok. Grade se neki sumnjivi hoteli, uzimaju zadnji pedlji zemlje uz more. Od svega toga domaći čovjek nema nikakve koristi (osim par lokalnih političara). Radnici se dovode sa svih strana. Na gradilištima Uzbekistanci, Pakistanci i Indijci?!? U Labinu su nekad radnici iz Bosne dominirali na gradilištima. I oni su ustuknuli pred još jeftinijom radnom snagom. Prljavi kapital i «investitori» ne gledaju na nacionalnost.
Na povratku iz Labina vozim pored škole gdje sam polazio prva četiri razreda pa se prisjetih onog slogana iz Kusturičinog filma: – SVAKOGA DANA, U SVAKOM POGLEDU, SVE VIŠE NAPREDUJEMO!
