Bijasmo u nedjelju u Zollikonu. To je jedna lijepa varoš na sjeveroistočnoj obali Züriškog jezera, na takozvanoj «Zlatnoj obali» (Goldküste), a ubraja se među bogatija predgrađa Züricha.
Ne bih ja, ali moja žena je navalila. Tu je ona prije gotovo 35 godina započela svoju «karijeru». Ostale su neke veze i uspomene, a i određena doza zahvalnosti prema ljudima koji su joj puno pomogli. Ona se još uvijek drži one poučne Preradovićeve: – Sipaj posvud cvijeće kuda god se krećeš, jer istom stazom nikad vratiti se nećeš.
– Da ne bi ženu «davio» svojim pričama, pusti ponekad da i drugi nešto kažu – to je njena klasika prije svake posjete, uz ono obavezno – ne mljackaj dok jedeš i ne srči!
Ja sam se zbilja trudio da ju ne obrukam i tako sam skoro ostao gladan. Ono prvo, da ne «davim», to jednostavno ne mogu. To je jače od mene. Nisam prestajao ni u autu, kad smo se penjali prema Zürichbergu. Ovaj «Viertel» poznajem i «pod prstima». Prije 25 godina sam radio ovdje u blizini u jednoj reklamnoj agenciji, a jedan od naših većih klijenata je bila i jedna «non-profit» nogometna asocijacija. Te godine svakako spadaju u moj najkreativniji dio «plodne karijere».
Uputili smo se uzbrdo prema hotelu Zürichberg. Chlothilde kaže da je tu postavljen zanimljiv park skulptura kipara Röthlisbergera.
– Možemo i kroz ovaj prekrasan park – predložim ja, u nadi da ću škljocnuti koji lijepi jesenski motiv.
– Nije ovo park, ovo je groblje Fluntern – nasmije se ona.
Sjetih se ja da je tu pokopan i naš nobelovac Ružička, pa nazovem jednog prijatelja da mi kaže točnu lokaciju. Na grobu je bilo još nekoliko lampiona, koje su hrvatske udruge zapalile za Dušni dan.
Produžili smo do hotela Zürichberg, razgledali skulpture i na kraju opet završili za stolom. Naša se «domaćica» tužila na laganu migrenu. Kaže da je to uvijek kad puše «Föhn». Föhn (fen) je topao i suh jesenji vjetar koji se često pojavljuje na zavjetrini većih planina. Kad se «strmoglavi» u doline stvara probleme s pritiskom i ljudi budu loše volje. Ista se riječ koristi i za uređaj kojim ljudi (toplim zrakom) suše kosu – oni koji je još imaju. Za vrijeme fena, nebo obično bude oblačno, a samo na horizontu, iznad planina, bude bistro. U to smo se uvjerili i te večeri, kad smo izašli iz tople brvnare pored hotela. Brvnara bi trebala turistima (mahom iz azijskih zemalja) pružiti atmosferu alpskog podneblja u metropoli, a obično se nudi «Fondue» (izvorno jelo od topljenog sira koje potječe iz zapadnih Alpa – Romandije). Ovakve «podvale», koje turistima nude neku lažnu alpsku idilu, u načelo prezirem. To je plod masovnog turizma i nezasitne gladi za zaradom. Toga ima i u mojoj rodnoj Istri. O tome sam i ovdje već pisao. Bilo kako bilo, večernji pogled na grad, jezero i skulpture doslovno je očaravajući.
**************
Večeras, petak navečer, dok ovo pišem, slavi se tzv. «Martinje». U misli mi dolazi jedan moj prijatelj, koji je dobro poznavao regule i običaje tog «podravskog Martinja» i s kojim sam popio nekoliko «bruderšafta» – dok je još hodao zemljom. On je dobro poznavao spomenutog nobelovca Ružičku, pa se prisjetih nekih naših davnih razgovora.
– Ružička je bio neobično škrt. Koristio je samo jednu olovku, uvijek pedantno zašiljenu, a kad bi se već toliko smanjila, onda bi ju metnuo u jedan držač, neku cijev, i onda dalje pisao. – znao bi on pričati.
– To ne znači da je bio škrt, već škrban, štedljiv. Škrti ste vi Podravci – znao bih mu ja odgovoriti u šali – da je bio škrt ne bi ogromnu kolekciju «holandeza» (slike starih nizozemskih umjetnika) poklonio Kunsthausu u Zürichu.
– De mi onda reci, kad si tako pametan, što te slike nije poklonio Zagrebu? – kaže on, s tipično uzdignutim kažiprstom lijeve ruke.
– Poklonio je tamo gdje je smatrao da će najbolje brinuti o njegovoj kolekciji i gdje će biti dostojno prezentirane. Zasigurno je razmišljao i o tome GDJE je zaradio novac kojim je kupio te vrijedne slike. To sigurno nije Zagreb. – bio je moj odgovor – Da je ostao u Zagrebu, ne bi mogao kupiti ni ovog Generalića, koji ti visi iznad glave.
– Ha, ha, ha, štima – odgovori on i nastavi dalje «provocirati» – ali onda on nije «veliki Hrvat», kako vi Hrvatine pričate?
– Na kojem jeziku ste vi pričali kad si bio kod njega?
– Pa na hrvatskom, kad bi bio u kabinetu, a bome i na njemačkom, kad bi bili kod njega doma i u njegovom prekrasnom vrtu. Ali to samo kad je i Gertud bila tu, inače na hrvatskom.
– Eto – kažem ja – sve smo riješili!
– Ej, čekaj da ti kažem još ovo. Znaš da je posenilio pred kraj života. Nije riječ mogao beknuti na njemačkom, samo je hrvatski pričao. To im je bio veliki problem u Klinici Mammern. Morali su neke naše zaposliti.
*******
Opet sam se raspisao bez mjere. Eto, petak je večer, nemam pametnijeg posla, a i vi ste sigurno naučili nešto novo – iz prve ruke!
