Nisam vam ovih dana želio pokvariti «božićnu čaroliju», ali već više godina u glavi vrtim jednu priču, koje se iznova sjetim svakog Adventa. Priča ide dvadesetak godina unazad i temelji se na jednom stvarnom događaju, filmskim žargonom rečeno – Based on a True Story! Zbilja ne bih želio nekoga povrijediti ovom pričom, to mi je zadnje u ove dane, ali možda je bolje nekad ispričati neke stvari. Možda netko izvuče neku pouku. Ja ću je pokušati ispričati onako kako sam je čuo. Ako su lagali mene – i ja lažem vas. Nastojat ću ostati i što diskretniji, mada, sumnjam da je glavni lik još na životu. Naime, već je tada izgledao poput olupine, šibane i udarane burom i valovima, a kao što rekoh, prošlo je već dvadesetak godina.
Radio sam u jednoj agenciji u Zürichu, a u slobodno vrijeme objavljivao bih nešto na portalu hrvati.ch (pokrenu sam ga 2001.). Vrlo brzo je to postala dosta popularna adresa među Hrvatima u Švicarskoj. Posebno su mladi redovito navraćali, jer su se tu mogle dobiti informacije o hrvatskim koncertima i zabavama, a i fotoreportaže s tih zbivanja. U to vrijeme još nije bilo facebooka i nije bilo ni nekih drugih izvora informacija, koji bi mogli komunicirati te lokalne događaje. Bio je još jedan portal, ali s drugim temama. Danas je sve to drukčije i jednostavnije.
Elem, poslije posla znao bih ostati u Zürichu i obilaziti hrvatske kafiće, restorane, klubove… Uvijek se nešto događalo, znatno više nego danas, i bilo je zanimljivog «štofa» i za portal. Znao sam organizatore koncerata, s kojima sam lijepo surađivao, kasnije sam se pomalo i sam u to uključio. Znao bih doći prije koncerta, još za vrijeme «tonske probe», pa uhvatiti koju fotografiju ili čak intervju s nekom estradnom «zvijezdom». Poslije probe, glazbenici bi se opet povukli u hotel ili na večeru. Često sam znao biti s njima i za stolom, posebno dok su se koncerti održavali u Zürichu (npr. Spirgarten).
Bilo je negdje u ranu zimu, morao bih potražiti tko je tada nastupao, ali to sad nije važno. Kad su se glazbenici povukli u svoje sobe, da se još malo odmore prije nastupa, ostalo je još nas nekoliko u restoranu. On je sjedio za susjednim stolom, pa je želio počastiti pićem. Možda je mislio da sam i ja neka zvijezda! Kasnije sam shvatio da je ipak glavni razlog želja da se nekim razgovara na materinskom jeziku.
Imao je tada preko šezdeset. Načeta boca žestokog pića, jedna čaša, prepuna pepeljara i krupni, požutjeli prsti koji drže bijelu cigaretu. Vidjelo se da je to nekad bilo lijepo lice, ali sjaj je već dugo nestao iz tih tamnih očiju. Nisam zapamtio sve detalje, prošlo je mnogo godina, ali ono najbitnije duboko mi se urezalo u sjećanje.
Kazao je da je imao dobar posao, u jednom skladištu sanitarija. Bio je i sretno oženjen, imao i sina, koji je bio dobar učenik. Na radnom mjestu spetljao se s jednom Švicarkom. Pretpostavljam da u trenucima druženja nisu čitali Dantea, jer je ona nakon nekog vremena ostala trudna. I što sad?
Veli da nije bila laka odluka, ali po njegovoj priči, čak je nakon nekog vremena bio i pomalo ponosan. U zrelim godinama formirao je novu obitelj. Čak su ga i njeni dobro primili. Uselili su u prizemlje njihove obiteljske kuće na periferiji Züricha, prema Dübendorfu. Prvih godina, dok su trajala upoznavanja s rodbinom, obiteljski ručkovi, dječji rođendani i zajednička zimovanja s njenim roditeljima, sve je to još pružalo sliku neke lažne idile. Druženja s našim ljudima postala su rijeđa, trudio se «integrirati» u novo društvo. No, s vremenom su i kontakti s bivšom ženom i sinom postajali sve rijeđi, a čežnja za nekadašnjim mirnim životom ipak sve jača.
************
Život piše romane. Ovo je njegov:
– Bio je petak, Badnjak – pričao je tada – ostao sam malo duže na poslu. Već se pomalo mračilo, kad sam stao u Glatt-Zentrumu (trgovački centar), da kupim neki poklon za kćer, za ženu i za njene roditelje. Tu večer smo pozvali njene roditelje. Htjeli smo skupa večerati, «slaviti» Božić. Izgleda da nisam bio jedini koji kupuje poklone u zadnji čas, jer su gotovo sve razine parkirališta bile zauzete. Parkirao sam na vrhu, blizu ulaza u Mc Donalds. Sjećam se da je padalo nešto između kiše i snijega, a cijelo je parkiralište bilo puno bljuzge i ugaženog snijega. Preskakivao sam lokvice vode i došao do ulaza u Mc Donalds. Često smo tu dolazili s malom, pa sam znao da se kroz restoran može ući u centar.
Zaputio sam se prema ulazu i ostao skamenjen. Vidio sam sina kako čeka u redu da kupi nešto za jesti. Krenuo sam prema njemu, prepoznao me je, ali je okrenuo glavu. Zastao sam, ali sam ipak krenuo dalje i stavio ruku na rame. Pogledao me, blijed, neobrijan i pun nekog čudnog prezira. Htjedoh nešto reći, ali je istrčao van i nestao u mraku.
– Kad mi nije srce puklo!
Nisam mogao stajati. Sjeo sam u kut restorana i počeo plakati. Zgadio sam se sam sebi. Kupujem poklone za tuđe ljude, a moje dijete uoči Božića čeka u redu za neki topli hamburger. Od tada se moj život promijenio. Pokušavao sam opet uspostaviti neke kontakte, ali svaki moj pokušaj pojačavao je jaz među nama. Došle su i neke bolesti. Otišao sam od kuće. Imam jedan stančić tu u Altstettenu, blizu posla. Preko tjedna se uspijem nekako suzdržati, ali vikendom me ubije samoća i onda mi je ovako neka boca jedini drug.
***********
Nastavak priče ostaje nepoznanica i za mene. Nisam ga više viđao. Nakon nekih 5 godina bio sam u posjetu kod nekih mojih klijenata i vozio sam po Badenerstrasse. Stao sam na semaforu i primjetio ga u grupici ljudi koja je prelazila preko pješačkog. Nosio je neku plastičnu vrećicu u kojoj su se nazirale dvije boce. Otvorio sam prozor i pokušao ga dozvati, ali su nestrpljivi vozači trubili i morao sam krenuti. Ispratio me jedan tužan i tup pogled. Nikad ga više nisam vidio.
