– Ku pijen črno vino, ne moren spat! – znao je govoriti pokojni Zvane od Tomelinčići. To je u biti bila igra riječi, a značila je da dok pije crno vino, ne može (istovremeno) i spavati. To je bio u neku ruku njegov šaljivi odgovor nonama koje su stalno kukale da ne mogu spavati ako popiju kavu. Za razliku od Zvaneta, ja ne mogu spavati kad je puni mjesec. Ubij me, ali ne mogu. Sinoć bio puni mjesec, pa kako nije htio san na oči odlučio sam napraviti neki crtež. Drugi uzimaju tablete, a ja štapić ugljena i papir. Kažu japanski znanstvenici da je crtanje dobro za mozak. Eto.
Dumao sam što bih nacrtao, a kako su bila Sveta tri kralja, odlučio sam napraviti jedan crtež o jednom običaju iz mog mjesta. Naime, od pamtivjeka je tamo običaj da čestitari navečer obilaze kuće u mjestu i pjevaju prigodne pjesme. Kako kažu stariji, prije se «koledvalo» odmah poslije Božića, da se stigne obići sve kuće u župi. Ja pamtim kad se išlo uglavnom samo po «gradu», o Sveta tri kralja.
Oni koji ne znaju, mogu si «kolejane» predstaviti kao neku veću mušku klapu, desetak, dvadesetak odraslih pjevača. Za razliku od Dalmacije, gdje pjevaju samo oni koji znaju, u Gologorici pjevaju svi! Mi smo tolerantan narod, a važniji nam je običaj od umjetničkog dojma.
Doduše, prije nekih pedesetak godina, dok sam ja jedva čekao da se kolejani pojave na vratima, pjevali su samo iskusni i dobri pjevači, npr. moj ćaća nikad nije pjevao. Među njima je uvijek bio jedan «predvodnik», koji je najprije pitao domaćina smije li se pjevati (Ča se more?). Bilo je jakih pjevača i nezahvalno je spominjati imena, ali nekako mi je ostao u sjećanju moj susjed Franjo Trdoslavić. On bi predvodio taj «protokol», a i samo pjevanje. Od ovih «mlađih» u prvi mah mi na pamet padaju «tri kralja»: Otavio, Damir i pok. Pino.
U nekim kućama se nije pjevalo, ako je bila «žalost», tj. ako još nije prošla godina dana o smrti nekog člana obitelji. U stvari pjevao se samo onaj «pobožni» napjev o rođenju Isusa, dok se u drugim kućama znala zapjevati i pokoja druga pučka pjesma. Na kraju bi se zapjevala i pošalica – «Gospodari, gospodarice, stan’te gori na stolice, vršte doli klobasice». To bi bio poziv da se nešto «dobrišća» metne na stol, malo kobasica, kolača koji su ostali od Božića, malo vina i rakije. U ono vrijeme nije bilo nekog velikog izbora kolača, najčešće cukerančići i «potkovice». Ne mogu reći kako je danas, jer duuugo godina nisam bio prisutan, ali mi kažu da je danas malo drukčije (posebno u ponudi ića i pića), ali da je srž ostala ista. I dalje se pjeva isti napjev (Aj svitla izašla Danica, na visoko, na široko, priko one črne gore, va njoj se vidi dite malo, va rukah drži zlatan križ…).
Ponavljam, ja ne znam kako je danas, pa sam moj crtež radio po sjećanju. Crtež sam smjestio u «dolenji grad», jer su tu i bolji pjevači. Vidi se prepoznatljiva vizura «našega malega mista», pogled prema turnu i gorenjemu gradu. Budući da je sinoć bio puni mjesec, metnuo sam ga i ja kako izlazi iza Franetove kuće, a tu je i opjevana zvizda Danica. Kolejani pjevaju okupljeni oko nekog svjetla (neko vrijeme je Nini (Mexicano) nosio «svetilku»). Teško je napraviti neki crtež koji bi pokazao svu raskoš i širinu tog običaja, ali sam pokušao bar donekle dočarati taj «štimung». Nisam želio prikazati neke detalje, za to bi mi trebalo više vremena i neka druga tehnika, već sam više pokušao pokazati emocije. Nisam neki pjevač, pa je bar ovo neki moj doprinos očuvanju te lijepe narodne tradicije.
I za kraj moram spomenuti još nešto, jer vidim da to više nitko ne spominje. Sjećam se da smo prije i mi djeca, odmah poslije Božića, išli od kuće do kuće i nosili «dobru ruku» (čestitali Božić) pa bi dobili nešto kolača ili pokoji bonbon (bili su neki sjajni bonboni koji su se vješali na bor). U zlatno doba socijalizma je Božić bio radni dan, pa smo to radili dok još nismo krenuli u školu. U stvari, mi bi krenuli ujutro i pokupili ono bolje, a ovi popodne bi dobili znatno manje. Doduše, mora se reći i ovo, umiljata pjesma petogodišnjaka raznježi srce svake domaćice.