Bijasmo u subotu u Baselu. Kći me malo počastila. Za uzvrat sam ja preuzeo ulogu turističkog vodiča.

– Di se gasiš? – upitala me već negdje u visini Zurzacha, jer sam joj već bio dosadio pričama. Eto, koliko mladi drže do našeg znanja.

Predložio sam joj da stane u Laufenburgu, to je mali gradić na Rajni, starim mostom povezan s istoimenom njemačkom općinom.

– Waauu, iz prve! – bio je moj komentar, kad je nakon nekoliko minuta ipak uspjela parkirati na (gotovo praznom) parkiralištu drevnoga grada. Samo me prostrijelila pogledom, a iz očiju se moglo pročitati: – ‹Oćeš pješke dalje?!

Rajna je ovdje široka svega dvadesetak metara. Kako to biva, kad široka rijeka dođe u neki tjesnac, onda su tu i brzaci. Zato i taj naziv gradića. «Laufen» je nešto što se kreće, «laufa», u ovom slučaju brza voda, brzaci, a burg je utvrda. Stoljećima su brzaci bili teška prepreka za riječnu plovidbu i splavarenje, ali ljudska ruka je tu ukrotila nemirnu rijeku i svladala visinsku razliku od desetak metara. Drevni most sada spaja dvije polovice grada i dvije države.

«Pipsalo» je na sve strane kad smo ulazili u podzemnu garažu u Baselu, ali – uspjeli smo!

O Baselu sam već pisao nedavno, potražite taj post ovdje malo niže, pa vas neću više «daviti». A što reći, grad prebogate povijesti i kulturne ponude. Obišli smo puno toga.

Kava i kolač na prvom katu poznate Confiserie Schiesser. Povijesna kafeterija iz 18. stoljeća s vrhunskom kavom i slatkim iskušenjima, spravljenim po tradicionalnoj recepturi. Prekrasan pogled na Marktplatz i staru gradsku vijećnicu.

Nekad davno je vijećnicima služila kao utočište između rasprava i ratova riječima, a tu sam i sam više puta debatirao s prijateljima, kojih nažalost više nema.

Ostaju samo oni lijepi Arsenovi stihovi:

Noćne šetnje zimskim gradom, nepomično vrijeme
ostaju nedovršene, naše vječne teme…