ACHTUNG! Tekst je dugačak. Nemojte ga čitati ako ne volite povijesne teme i «teorije zavjere».
—————-
Čovjek najviše nauči u reklamnoj «industriji». Za svaku kampanju mora temeljito proučiti materiju, da bi to mogao prenijeti potrošačima, kroz neku reklamnu poruku. Ja sam imao sreću da sam uvijek radio u agencijama koje su imale širok spektar klijenata; od metalne industrije, banaka, međunarodnih udruženja, prehrambene industrije, osiguranja…
To je bio kao neki uvod. E, a sad idemo na priču. Godine 2002. smo radili neku kampanju za jednu «moćnu» banku. Trebale su nam fotografije preciznih nautičkih instrumenata (jedrenje je kod bankara uvijek omiljen sport), sačuvao sam neke primjerke, pa ću vam rado pokazati ako nekad svratite u moj ured. U tadašnje vrijeme su izvori agencijskih fotografija bili znatno skromniji nego danas, a i željeli smo određenu perspektivu, pa smo odlučili da je ipak bolje napraviti vlastite fotografije. Ja sam u nekoliko ciriških antikvarijata tražio odgovarajuće «vintage» instrumente. Našao sam ih kod Rudolfa. U mnoštvu antikvarijata u starom gradu, njegov je bio pretrpan baš ovakvim predmetima.
Kako me dragi Bog nagradio i «darom govora», a zanimaju me i povijesne teme, brzo smo našli zajednički jezik i uspostavili prijateljski odnos. Kasnije sam znao svratiti do njega poslije posla, opskurnih i mističnih tema je bilo na pretek (danas to neki nazivaju «teorijama zavjere»). Nekoliko puta smo poduzeli i kraće «ekspedicije», koliko su njegove umorne kosti to dopuštale. Do Lindenhofa nije bilo daleko i tu se uvijek rado penjao.
– Tu je sve počelo – znao je govoriti – dolje uz rijeku (Limmat) postojala je rimska postaja, ali pravi opidium nastao je ovdje na brdu.
Taj keltski opidium na brežuljku Lindenhof formirao je središte galo-rimskog naselja Turicum (po tome Zürich) još prije Krista.
Opidiumi su se obično gradili na vrhovima brežuljaka. Opasani grudobranom ili zidom pružili bi potrebnu zaštitu stanovništvu unutar te utvrde. Drugi uvjet «kvalitete života» svakako je bila voda, a nje je na «izljevu» Limmata iz velikog jezera bilo u izobilju.
Ništa se u povijesti ne dešava slučajno. Povjesničari to jako dobro znaju. Svaka urbana cjelina bilježi kontinuirani slijed. Tako su i Rimljanima keltska naselja često služila kao dio infrastrukture za urbanizaciju i romanizaciju novoosvojenih «gradova». I crkve koje danas dominiraju nedaleko Lindenhofa, npr. Grossmünster i Fraumünster nastale su na nekim «paganskim», keltskim temeljima, isto kao i «svjetovna vlast», npr. starogradska vijećnica (Rathaus).
Ranosrednjovjekovni, alemanski Zürich rano je dobio titulu carskog grada i time osigurao slobodu građanstva, a bogatstvom Züricha zajednički su upravljali gradsko plemstvo i udruženja obrtnika (cehovi).
– Tako je i danas. – govorio bi Rudolf. – Vidiš dolje one «Zähringer-Häuser» načičkane uz Limmat? Tu su smješteni stari cehovi, od njih su kasnije nastale lože. Ako nisi član neke lože ili ceha (Zunft) teško ćeš nešto postići u Zürichu. Samo, danas u cehovima više ne sjede obrtnici već bankari, advokati, industrijalci, arhitekti …
Većina loža i cehova ima sjedište tu na brdu ili dolje uz rijeku, dakle, na području bivšeg keltskog naselja i kasnorimske utvrde. Svi nekako žele biti blizu «povijesti». Valjda su tu neke druge «vibracije».
Hm da, starog Rudolfa već dugo nema, a nestala je i većina grandioznih antikvarijata u gradu. Grad su preplavili imućni turisti iz Azije i Amerike. Njih više zanimaju skupi Rolexi i IWC satovi nego memljive kolorirane grafike ili prva izdanja Thomasa Manna.
Bijah neki dan blizu, pa sam napravio jednu rundu do Lindenhofa i škljocnuo desetak fotografija. Spuštajući se prema Bahnhofstrasse gledam nove «hramove» konzumerizma. Duboko pod zemljom stenju stari keltski i rimski temelji pod teretom čeličnih i mramornih konstrukcija. Kakve sve tajne krije to ciriško «podzemlje»?
Kao što sam gore u tekstu naveo, ništa se u povijesti ne dešava slučajno. Ni velike banke u podnožju Lindenhofa nisu slučajno tu. Teoretski, mogle bi biti u Bjelovaru, ali nisu. Ni «Seusovo blago», koje inače pripada Hrvatskoj, nije slučajno zaplijenjeno tu blizu. Opet ću ponoviti onu Arsenovu: Ostaju nedovršene, naše vječne teme..
