Bijah neki dan u Zürichu. Davno prije, dok sam «harao» Zürichom, ovdje je bila burza. Zvali su je «Neue Börse», jer je postojala i jedna starija, a kako mi kažu, ima sada još jedna novija.
Ovdje sam odradio par dobrih «Aufträge», ne kao burzovni mešetar, božesačuvaj, već smo realizirali par uspješnih IPO-kampanja. Upečatljiv je ovaj velikodušni portal, koji cijelu zgradu «otvara» prema rijeci Sihl. Ova stara/nova burza sada se iznajmljuje raznim tvrtkama, a dominira jedna međunarodna tvrtka specijalizirana za jezičnu obuku, obrazovna putovanja, akademske programe i kulturnu razmjenu. Konkretno, prije se ovdje ULAGALO u DIONICE, a sada se ULAŽE u ZNANJE! Na prijašnju rabotu podsjeća samo jedan prostor za odmor simboličnog naziva «Exchange», odmah uz poznato grandiozno čelično stubište.
Neka mi bude dopuštena jedna mala digresija. Davno prije mi smo doma na selu imali neki mlin, «čekićar». Nije to bio neki veliki biznis, ali za nas školarce dobar džeparac. Povremeno bi ti čekići otupili i trebalo ih je naoštriti, odnosno izbrusiti. Moj ćaća je bio mišljenja da to kvalitetno može odraditi samo Milić. Kako sam još od malena svugdje gurao nos, zanimale su me te majstorije, a još više priče nakon rabote. Sjećam se kako je Milić pričao da je najsigurnije ulagati u znanje: – To ti ne more nijedan ukrast! Aku pride Merikan, aku Rus!
Nema više ćaće, nema više Milića, ali «velike ideje malih ljudi» još uvijek žive. Da je najbolje ulagati u znanje, Švicarci su skužili tek prije pet, šest godina, tad su ove velebne prostore ustupili ovoj tvrtki. Mi smo to u Gologorici spominjali prije skoro pedeset godina. Bilo je to u vrijeme «hladnog rata» Amera i Sovjeta, u jednom malom selu u «tamnici naroda», a strah od jedne ili druge invazije bio je sveprisutan. Kao i danas.
