Jedva sam je nagovorio da ide sa mnom za Zürich. Kad sam rekao da ću se zadržati samo sat vremena još je dvojila. Popustila je tek kad sam rekao da ćemo na povratku preko Rapperswila.
Bili smo svega par sati, u predvečer nadolazećeg proljeća. Arsen je bio u pravu kad je pjevao da je proljeće započelo s vjetrom. Kasnije kišom, pa suncem… Kad je sipilo, sklonili smo se u crkvu sv. Ivana (St. Johann, započeta u 13. stoljeću), a kad se malo razvedrilo prošli smo obnovljenim drvenim mostom do Hurdena. Na ovoj dionici Puta sv. Jakova (Jakobsweg) prije su postojale drvene mostne kapele, a sada se tu nalazi mala kamena hodočasnička kapelica tzv. «Heilig Hüsli». Inače, most je na ovom mjestu postojao još u pretpovijesno doba, kao jedini prijelaz preko Züriškog jezera. Pisao sam o tome u jednom mom starijem postu, potražite.
Kad je opet počela kišica, sklonili smo se u restoran. Ima ih dosta na lidu. Nakon duhovne okrjepe, valja i tijelo okrijepiti.
Dok je polako nestajao, za mene obavezni, espresso, vani se opet razvedrilo. Bili smo nagrađeni prekrasnim zalaskom sunca. Vozeći uz jezero «pjevali» smo uz radio.
Kad lutali smo svijetom k’o raspršeno sjeme,
govorili smo sebi: «To je za neko vrijeme.»
I ne znajući da smo na izgubljenom brodu,
mi vikali smo: «Kopno!», a gledali smo vodu.







