Ljetos sam kopao po arhivu i starim negativima pa sam sam pronašao i ovaj članak i slike. Davne 1984. godine proveo sam dva dana na Ćićariji (Učka) i tu se družio s pastirima (Albanci iz Makedonije). Kod njih sam i prespavao. Dobio sam poseban smještaj – improviziranu kućicu prekrivenu najlonskom folijom i granama borovine. Iako je bio konac kolovoza, noći su bile jako hladne i morao sam se prekriti teškim vunenim biljcem. Za večeru je domaćica skuhala grah, a ujutro smo jeli ovčji sir. U noći nas je probudio lavež pasa, a Zulđevat Refiki, tako se zvao moj domaćin, je rekao da je tu bio medvjed, ali da su ga budni šarplaninci potjerali. Rekao mi je da mu je tog ljeta medvjed već zaklao desetak ovaca. Tridesetak ih je stradalo od udara groma. Tadašnje novine «Glas Istre» objavile su taj moj prilog nažalost samo s jednom fotografijom (k tome treba dodati i loš tisak), pa čitatelji nisu mogli doživjeti pravu sliku tog teškog života na planini. Zato ovdje donosim još nekoliko fotografija.
Iz današnje perspektive smatram da je to fantastična reportaža. Skromnom tehnikom snimio sam autentične fotografije, koje ostaju kao svjedočanstvo jednog vremena koje se neće više nikad vratiti. Pastiri bi sa svojim stadom na Ćićariji proveli proljeće i ljeto, a zimi bi se spuštali u niže krajeve Istre. Naravno da je uvijek bilo trzavica s domaćim stanovništvom. Ovih dana sam u Roču doznao da su nekad znali i vagonima cijelo stado prebaciti u Makedoniju. Tada su samo vunu transportirali u Makedoniju. Krajem devedesetih još sam jednom radio seriju fotografija na Ćićariji. Tada su mi rekli da vunu bacaju. U Istri nije bilo nikoga tko bi se bavio preradom vune. Puno je lakše vunene proizvode kupovati od proizvođača u Trevisu.
