Poštovani prijatelji, kao što je većini vas poznato, 27. studenog preminula je moja majka Marija Ivić, rođena Šestan, u 90. godini života. Mnogi od vas ne znaju, kratko vrijeme prije nje (28. rujna) napustila nas je naša voljena sestra Marija (Ivić) Kačan (Marica). Ta nas je tragedija jako pogodila, a posebno našu majku, koja to nije mogla preboljeti, iako je do tada bila dobrog zdravlja. Mnogi poznajete mene, neki i samo putem ove mreže, a većina vas njih nije poznavala, pa mi dopustite svega nekoliko riječi. Mogao bih napisati romane, objaviti stotine fotografija i opet ne bih mogao opisati ni dijelić njihovog bogatog i ispunjenog života.
Moja majka je rodila nas osmero. Jedna je sestra preminula nakon svega nekoliko mjeseci, pa su mama i tata podigli nas sedmero, petero braće i dvije sestre. Kad sam tražio neku fotografiju na kojoj su mama i sestra skupa, a da nije neka obična obiteljska fotografija, odlučio sam se za ovu s početka osamdesetih. Ova slika puno govori o njima kao osobama.
Mama je bila medicinska sestra, babica i cijeli njen život vezan je uz djecu. Odmah po završetku škole radila je kao babica u Čepiću i cijelom našem kraju. Tada su žene uglavnom rađale doma i bez pretjerivanja mogu reći da je u desetak godina službe pomogla kod najmanje tisuću poroda. Prestala je sa službom kad sam se ja rodio, kao četvrto dijete, ali je i dalje bila svima na usluzi. Sve su je mlade majke dobro poznavale i imale su veliko povjerenje, pa su radije zvale nju, nego da odu u porodilište u Pazin. No nije bila na usluzi samo kod poroda. Kod svih nezgoda, lomova, posjeklina, razbijenih glava… naprije bi dotrčala ona sa svojim metalnim «bubnjićem», dezinficirala i previla ranu, a tek onda je davala svoje «stručno» mišljenje, treba li to u Pazin ili Pulu na hitnu ili ne.
Krasila ju je još jedna posebnost – zapamtila je sve datume rođenja djece koje je porodila. To mogu potvrditi svi naši susjedi, a i ja sam se ovog ljeta u to ponovno uvjerio, kad mi je u mikrofon «izrecitirala» imena i datume naših župljana – tri koljena unazad! Te su je redovite «vježbe» sačuvale od demencije sve do smrti. I u dubokoj starosti misli su joj bile bistre i hitre «kao jeleni spremni na hajku».
Naša je kuća u središtu Gologorice, «na placu», uz crkvu. Tu, na našim «škalinima» svakodnevno se okupljalo više desetina djece, mladih… posebno u ono vrijeme kad su i televizori bili rijetkost. Čuvajući svoju djecu (kasnije unučad), mama je čuvala pola sela. Mame nisu trebale tražiti svoju djecu, gotovo uvijek su ih mogle pronaći «poli cije Marije babice».
Imala je talent za pisanje i «dramaturgiju». Napisala bi igrokaze i onda to uvježbavala s djecom i mladima u našoj kući ili u «čentru». Izvedbe su bile u školi, crkvi ili spomenutom čentru. Te su prostorije uvijek bile pretijesne, jer bi se sjatilo cijelo mjesto. Često su o tim priredbama javljali mediji, a i u poznim je godinama bila čest gost lokalnih medija, govoreći o povijesti, vjerskim i pučkim običajima i slično. Talent pisane riječi nesebično je dijelila s drugima te je napisala stotine molbi za posao, zahtjeve, ispričnice, ispunjavala formulare za vize… Tečno je govorila i pisala talijanski i mnogima je to njeno znanje koristilo. Đacima i studentima je pomagala kod matura i diplomskih radova. Često sam znao čuti kako na placu pita školarce: – Koliko si dobi iz povijesti? Ča ti je rekla Radićka za onaj sastav? Si ispravila onu matematiku? Si si kupila haljinu za maturalnu?
Tu ljubav prema djeci i školstvu prenijela je i na moju sestru Mariju (Maricu). Ona je od prvog razreda do gimnazijske mature uvijek imala sve petice. Mogla je biti atomski fizičar, jer je bila odlična i u fizici i matematici. Možda je mogla biti molekularni biolog, jer je bila odlična i u kemiji i biologiji. Odlučila se za psihologiju. Kad je pogledamo na priloženoj fotografiji (ona je skroz gore desno) odmah je jasno zašto. Ona je «dječju psihologiju» apsolvirala davno prije nego li je uopće prešla prag Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ona je na ispite išla s osmijehom na licu, bez ikakvog straha. Čemu strah, ako radiš ono što voliš? Naravno da je i na fakultetu bila najbolja (kao i njena djeca kasnije) i dr. Bartolić, legenda istarskog zdravstva, odmah ju je zaposlio. Drugi dio svoje «karijere» poklonila je djeci, umirovljena je kao predstojnik državne uprave za prosvjetu i kulturu Istarske županije. Posebno se borila da i djeca s poteškoćama u razvoju dobiju kvalitetno obrazovanje.
Kao izvrsna sudentica dobivala je najbolju stipendiju (tzv. «Titov fond»). Kad bi platila dom, bonove i «pokaz» ostalo bi nešto i da počasti braću. Koliko se žrtvovala za nas, ostaje naša mala tajna.
I njena velika ljubav je bila književnost, kazalište i gluma. Sjećam se kako je sa svojim vršnjacima pripremala kazališne komade. Posebno je voljela hrvatsku renesansnu književnost. Vježbali su Držića na sjeniku «poli Tomelinčići» i u Glasu Istre je osvanuo veliki članak naslovljen «Dundo Maroje uz mukanje krava». Uz nju sam naučio i sve o Laginji, Spinčiću, Mandiću, Dobrili i ostalim istarskim narodnjacima. U gimnaziji je pisala rad na temu «Hrvatski narodni preporod u Istri». To sam morao preslušati više puta, jer smo dijelili sobu, a ona je uvijek sve tjerala do savršenstva. Izvrsnost, ustrajnost, razboritost i hrabrost su odlike koje krase mnoge djevojke iz našeg kraja.
– Bilo nas je dvadeset i šest curica na prvoj pričesti – pričala mi je mama jesenas – a sad smo još samo tri žive!
Eto, ostale su još samo dvije. Polako se gasi jedna generacija koja je nakon strašnog rata našem kraju podarila ono najvažnije – ljude. Njene su prijateljice imale brojne obitelji. Petero, šestero, sedmero, osmero, devetero djece kod njih nije bila rijetkost. Njihov «hod za život» je imao jednostavnu poruku: hrabro koračaj naprijed, jer uvijek je uz tebe Onaj u koga se ufaš. Tu jednostavnu, a tako preciznu poruku lijepo je prenio i naš župnik u svojoj propovijedi. On je uz moju majku bio do zadnjeg časa. Zahvaljujem se i mons. Jeleniću koji je bio uz nas u ovim teškim trenucima te prijatelju Bepu za nadahnuti govor nad posljednjim počivalištem. Neka počivaju u miru. Zauvijek ostaju u našim srcima.